Leptiri

Leptiri
Autor:Thomas Ericson
Oblici života na bilo kojem planetu obično tvore kompleksnu ekološku mrežu. No struktura te mreže može ponekad biti neobična i sasvim različita od nama poznatih. Bio je sumrak. Na sivoj površini ribnjaka odražavalo se nebo vrtlog treperećih ali prigušenih boja i tamnih mrlja. U posljednjih tjedan dana blještave titrave boje na Teliatu postale su . prigušene i farma je polako venula u sumraku koji se zlokobno nadvio nad njom. Obavijene titravim sjenama, dugačke gredice mladica, do prije tjedan dana zelene i bujne, sada su stršale iz zemlje kao sasušene grančice. A iznad njih, kao neki ogromni kumulus, nadvio se oblak leptira i zaklanjao gotovo svu svjetlost. Znate, gospođo, putnicima nije dopušten ulazak u kabinu no kako smo ovaj put vi i ja jedini , odlučio sam da se toga ne držim. Uostalom, čemu i služe pravila nego da ih ponekad kršimo. Osim toga, zaista bi bila šteta da propustite onaj prizor slijetanja, leptiri Teliata jedno su od čuda svemira. Pilot je pri tome mudro kimao. . Baš čudno. A ja nikad nisam čula ni za taj planet ni za njegove leptire, sve dok me nisu pozvali iz sektorskog sjedišta. Prvo, taj planet je, može se reći, novo otkriće, kolonija je stara samo tri godine i nije se još mnogo čulo o njoj. Drugo, kad se sve to promatra odozdo, nije baš neki naročit prizor, to jest, nije ni približno tako lijepo kao kad se spuštate kroz atmosferu i okruženi ste svim tim silnim leptirima i tisućama boja, što je zaista neopisivo. Upravo sam stoga prekinuo odmor i dobrovoljno se javio za ovaj let. Onda je to zaista nešto posebno ,odgovorila je Jena. Pa i jest, gospođo , rekao je prosijedi pilot. Uzeo bih ja ovaj let i besplatno. Postrance ju je pogledao. Onima iz sektora bit će da se zaista žuri da vas pošalju tamo kad su organizirali specijalni let, a zna se kakva je trenutno situacija sa svemirskim brodovima. Jena je suspregnula osmijeh. Da. Nije to nikakva tajna. Kolonija ima ozbiljnih problema s leptirima. Očito je, budući da su baš mene pozvali, da u Sektoru misle kako ti leptiri posjeduju priličnu inteligenciju. Pilot je podigao obrve i bacio još jedan pogled na Jenu. Zaista? Nadam se da se ne šalite na moj račun, gospođo. Ne, istina je. Ja sam telepat. Da nije istina, zašto bi nekoga uopće slali onamo? Budući da i vi radite u sektorskoj službi, znate da je jedino za što se telepati praktički koriste kamunikacija među vrstama. Da, odmah sam pogodio što ste. Samo mi je teško povjerovati da su ti leptiri pametni. Da su prekrasni, u to nema sumnje. Ima ih mnago. Ali njihova tjelešca nisu veća od moga malog prsta a krila su im veličine moga dlana. Čini mi se čudno da bi nešto tko maleno moglo biti inteligentno. A, vidite, čini se da vaši pretpostavijeni misle drugačije, odgovorila je Jena, jer inače ne bi poslali nekoga tko je jednom nogom već u grobu da prošeta preko pola sektora. Da, čini se da zaista misle drugačije, potvrdio je pilot zamišljeno. To je vjerojatno istina, samo blago rečena. No ako smijem reći gospođo, otkako sam vidio kako se spretno snalazite na brodu, nisam baš više siguran u te vaše godine. Hvala vam, odgovorila je Jena, čudeći se sama sebi što joj toliko godi njegov kompliment. Da, bit će da sam još uvijek dovoljno živahna. U tom trenutku začuo se signal i pilot je bacio pogled na kontrolnu ploču. Pritisnuo je neke kontrole i njihovi sigurnosni pojasevi malo su se napeli kad je brod počeo usporavati. Sad ćemo uć u atmosferu, gospodo. Kada ćemo vidjeti leptire? Još neko vrijeme nećemo. Čini se da lebde nisko, prema tlu. Možda je ovdje, gore, previše ultravioletnih zraka za njih. Ali ne bojte se imat ćete ih prilike dobro pogledati, prolazit ćemo izmedu njih gotovo pet minuta. Sloj je debeo petsto do sedamsto metara, a između njih prolazimo sporo, da ih ne ozlijedimo. Znate za zakon o održanju lokalnih vrsta. .Jena je kimnula i neko vrijeme su sjedili bez riječi. Začuo se drugi signal. Uskoro stižemo, kazao je pilot veselo. Dotaknuo je nekoliko sklopki i dodao: Tako, sad sam malo depolarizirao pramac, no imat ćete još bolji poged kad udemo medu leptire i kad se dokraja depolariziramo. .Kroz prednju stijenu, što je sada postala prozirna, Jena je zapazila titravu sivu površinu, nešto poput površine jezera koju u sumrak nabire povjetarac. Vrijeme je prolazilo. Začuo se je još jedan signal, brzina je dosegla vrijednost gravitacijske, a onda se smanjila napola. Nemirne sjenke polako su lepršale oko broda dižući se. Jenu su podsjećale na njezino djetinjstvo na Zemlji, na jesen, kad bi se lišće sasušilo, posmeđilo i padalo na zemlju, samo što je ovdje bilo obratno, cijela šuma lišća lepršala ja prema nebu. To je samo pocetak, rekao je pilot tiho. Ovi u gornjem sloju slabo se vide jer su bijeli i odbijaju mnogo svjetlosti. Ali sto se ide niže, nailazi se na sve više najrazlicitijih boja, cijeli ekosistem. Malopomalo pilot je dokraja depolarizirao pramac i Jena se našla u raskošnoj raznobojnoj svjetlosti. Spuštali su se polako kroz oblak leptira na čijim su se prozirnosivim krilcima živo ocrtavale zelene žilice. Da, rekao je pilot prigušenim glasom, odgovarajući na Jenino pitanje. Koliko znam, svi su takvi, obojene žilice na sivoj podlozi. Medu leptirima uskoro su se počela pojavljivati i žuta krilca, da bi ih onda sasvim zamijenila. Tu i tamo dolepršala bi mrljica neke druge boje, a onda su naišli na tanak sloj grimiznih krilaca zalutalih medu žuta. Zatim su vidjeli isti takav sloj svijetloplavih. Jena se osjećala nekako nestvarno, kao da pluta u moru svjetla, a raznobojni oblaci bešumno je prate. I tada se kroz more leptira ukazala nepomična pozadina. Brod je ostavio za sobom šarene oblake i krenuo prema tlu. Pilot je pritisnuo nekoliko dugmeta, pokrenuo nekoliko sklopki i brod se potako spustio na tlo, tako da se to jedva osjetilo. Evo nas, gospođo. Nadam se da ste uživali u vožnji rekao je pilot. Da, odgovorila je Jena ,jesam. Bilo je prekrasno. Polako je otkopčala pojas. Želim vam mnogo sreće. Kad se budete vraćali, slobodno zatražite mene kao pilota. Zovem se Dal Johnson. Volio bih ponovo doći ovamo. Osjećam se kao da sam u nekom divovskom kateidoskopu. Pritisnuo je dugme sa strane i dodao. Sada će se vrata dati otvoriti. Do videnja! Hvala vam, Dale, rekla je Jena smiješeći se. Ako budem mogla birati, tražit ću opet, vas izašla je iz kabine i otvorila vanjska vrata.
Leo i njegova kćerčica Betsy promatrali su brod dok se iz raznobojnih oblaka spuštao prema tlu. Betsy ga je čvrsto držala za ruku i očarano promatrala brod. Vidjela je već mnogo brodova, ali nikada dosad nije vidjela telepata. A sad će ga i upoznati! Pitala se, je li sličan Jaku Mellaninu, kojeg je gledala u video-showovima, visok, plavokos, prodornih plavih očiju i široka osmijeha. Tata joj je rekao da su telepati kao svi drugi ljudi, ali ona u to baš nije bila sigurna. Kako je mogao znati, kad ni on nikada nije upoznato nijednog od njih? A o ovome koji je dolazio nije joj znao baš ništa reći. Kazao je samo da je vrlo teško doći do telepata i da ljudi iz sjedišta sektora nisu znali reći koga će im zapravo poslati.
Brod se spustio i zaustavio na tlu. Otac je rekao Betsy, idemo, dušo. Krenuli su prema brodu. Nadala se da će telepat biti simpatična osoba. Sjetila se onog zlog telepata iz posljednjeg filma Jaka Metlanina. Još grčevitije je stisnula očevu ruku i primaknula se k njemu. Odjednom su se vrata broda pokrenula i Betsy je zastala. Vrata su polako i necujno kliznula gore i u prolazu se ukazala sjedokosa žena u svijetloplavom ogrtaču. Zar je to telepat? Betsin otac je krenuo naprijed, pružio ruku i nešto rekao. Hvala, gospodine Landa odgovorila je sjedokosa žena. Sasvim smo dobro putovali. Zovem se Jena Thomas. Molim vas, zovite me Leo. A ovo , stupio je u stranu i pokazao rukom prema Betsy koja je zaostala ,ovo je moja kći Betsy. Zdravo, Betsy! Drago mi je što smo se upnznale rekla je žena smiješeći se, a pod šumom bijele kose blistale su joj plave oči. Betsy se sjetila što je pristojno reći u takvim prilikama i odgovorila. Drago mi je. A onda je, skupivši hrabrost, sumnjičavo upitala, jeste li vi zaista telepat, gospodo Thomas? Jesam, Betsy. Ali, molim te, zovi me Jena. Ja sam ti prestara za te formalnosti. Još se veselije nasmiješila, a oko kutova ociju i usana pojavile su joj se male lepeze bora. Kladim se da ti baš ne izgledam kao telepat, jel? Betsy je zatresla glavom. Više mi izgledate kao bakica. Leo je dodao,
Boijm se da je ona očekivala da će doći Jak Metlanin ili netko sličan njemu. Jena se nasmijala. Pa dobro, ja i jesam bakica. A što se tiče Jaka Mellanina i ja sam mnogo bolje izgledala prije nego što sam otišla u mirovinu. Obraćajući se Leu, dodala je, Posljednjih nekoliko godina nisam više htjela prihvatiti nijedan zadatak, ali oni u Sektoru ovaj put su zaista već bili očajni i rekli su mi da je stanje ovdje takvo da više ne mogu čekati dok netko od mladih bude slobodan. Pa stanje je ovdje zaista prilično ozbiljno. Ako se ovo nastavi, za šest mjeseci više nećemo moći proizvoditi hranu, a tri mjeseca poslije toga . . . Sektor nema toliko brodova da bi mogao evakuirati deset tisuća ljudi. Jena je zabrinuto kimala. To je istovremeno i razlog, nastavio je Leo, što nas je tako malo došlo da vas dočekamo. Svi rade ili na preostalim farmama, ili u laboratorijima. Uložili smo mnogo truda u proučavanje tih leptira, ali nismo saznali bogzna koliko što bi nam moglo biti od praktične pomoći. ` Možete li mi ukratko reći šta ste saznali? Na koji način vam oni uništavaju polja i zašto mislite da su inteligentni? Dok vam pričam, možemo polako krenuti prema vašem stanu, da se malo osvježite prije večere. Hvala vam. To bi baš bilo dobro. Leo je pokazao rukom prema skupini zgrada i oni su krenuli. Protrljao je bradu. Ova vaša dva pitanja usko su povezana. Ukratko ću vam izložiti što se dogodilo. Prvih nekoliko godina kolonija je naprosto cvala, podigli smo farme, sijali i želi. Budući da je sve tako dobro krenulo, dovodili smo ovamo sve više ljudi i podizali nova sela i farme. Ali onda se dogodilo nešto vrlo čudno. Leptiri su počeli stvarati debele oblake iznad najstarijih farmi, zaklanjajući gotovo svu svjetlost. Naravno, usjevi na tim farmama bivali su za tjedan dana uništeni. Nakon toga su se oblaci razrijedili na svoju uobičajenu debljinu i, što je najčudnije preostali leptiri ponovo su zasijali to tlo. Ponovno zasijali ... ponovila je Jena. . Da. Čini se da su skupili sjemenje domaćeg bilja i zasijali ga na zemljištu gdje je prije bila farma. Kao što vjerojatno pretpostavljate, to nas je zbunilo i počeli smo istraživati uzroke te pojave, ali u početku nas to nije previše zabrinjavalo. Na kraju krajeva, mislili smo, u najgorem slučaju morat ćemo svakih nekoliko godina premještati farme. To baš nije ugodno, ali smatrali smo da se s tim moramo pomiriti ako nema drugog rješenja. .No, očito, leptiri nisu dugo oklijevali da napadnu i druge vaše farme. Da, kimnuo je Leo. S vremenom su i druge farme bile uništene. Svaki put bi napali najstariju preostalu farmu i svaki put je vremenski razmak između podizanja farme i njena uništenja bio sve kraći. Nakon nekog vremena uspjeli smo izračunati funkciju po kojoj se to vrijeme smanjuje, kao što sam vam rekao, preostaje nam, još šest mjeseći do posvemašnjeg kraja. Poslije toga imat ćemo rezervne hrane za tri mjeseca. A poslije toga . . . Čak i kad bi Sektor imao dovoljno brodova, znate i sama kakva se politika vodi u vezi s kolonijama . . . Slegnuo je ramenima. Shvaćam. Jeste li pomišijali da je to uništavanje i ponovno zasijavanje tla možda samo instinktivna radnja? Na kraju krajeva, ti leptiri su vjerojatno slični zemaljskim insektima, koji također izvode vrlo složene radnje. Možda. No ako je zaista tako, onda ova kolonije zbilja nema sreće. Leptiri su, naime, nezaobilazna karika u ekosistemu Teliata, pa ako ih uništimo, Teliat će biti nepogodan za nastanjivanje. No postoje još neki razlozi koji govore u prilog tome da se radi o inteligentnom, a ne instinktivnom ponašanju. Instinktivno ponašanje po svojoj je definicijt nefleksibilno. Medutim leptiri sve brže i u sve kraćem vremenu reagiraju na nove farme. Čini nam se, premda smo u tome možda malo pristrani, da oni uče. Isto tako smo otkrili, kad ponovo zasijavaju tlo, da ne uzimaju bilo koje sjeme, nego mješavinu one flore koja je rasla na tome mjestu prije nego što je ondje podignuta farma. To je vrlo zanimljivo, premda još ništa ne dokazuje odgovorila je Jena. Da, znamo. Ali ako su zaista inteligentni . . . Koliko nam je poznato, komunikacija među vrstama vrlo je spor proces, a mi nemamo mnogo vremena, pa smo zaključili da je sada krajnje vrijeme da se nešto poduzme. Da, to može potrajati. No kad jednom uspijemo uspostaviti kontakt, onda obično dođemo i do rješenja, ako ne na potpuno zadovoljstvo svih, a ono barem uspijemo spriječitl katastrofu. Ako su zaista inteligentni, šest mjeseci trebalo bi da bude , dovoljno vrijeme.Topli povjetarac šuškao je kroz lišće i čahurica je, smještena sigurno u rašljama grančice, svjetlucala kao zgusnuta duga na raznobojnom svjetlu. Jedva vidljiv kroz ljusku čahure, unutra se meškoljio sivi leptir. Krhka ljuska pukla je na nekoliko mjesta. Iz raspuknute ćahurice izmigoljio je leptir, otpuzao po grančici do tamnozelenog lista, raširio velika krila i ležao nepomično na suncu. Njegova krila, siva kao zatamnjeno staklo, bila su prekrivena gustom mrežom sitnih grimiznih vlakana, čija se boja prema rubovima prelijevala u naračasto. Leptirova raširena krila prekrivala su list kao neka sjena. Iako se šareno svjetlo igralo po površini lista, ondje gdje su bila krila te igre nije bilo i činilo se kao da su ta krila mračne pruge iza kojih počinje neki drugi svijet. Leptir se odmarao, strpljivo čekajući, krila otvorenih prema treperavoj svjetlosti. Već u svom preobražaju predodreden da poprimi točno odredene boje, prepustio se blagoj svjetlosti. Iznad njega plesali su oblaci leptira, stvarajući more boja koje su se pretapale jedna u drugu, ovisno o tome kako je koja skupina treperila krilima. Odjednom se točno iznad njega pojavila biještava grimizna traka u oblaku blijedožute boje. Već pri prvom nagovještaju te boje leptirova krila su se napela i zadrhtala. A onda, kad je grimizna traka došla još bliže, leptir se otrgnuo od grančice i snažnim zamasima krila otisnuo u nebo, gonjen instinktom da se pridruži svojima. S obližnjeg drveća poletjeli su i drugi leptiri prema nebu. Grimiz na njihovim krilima stopio se s bojom oblaka, čiji su ritam odmah i oni uhvatili. Jena je usredotočila misli na oblak, fiksirajući najprije jednog leptira, pa drugog i onda sljedećeg. Pokušavala se koncentrirati na njihov centralni živčani sistem i na način koji ni njoj samoj nije bio jasan, doprijeti do kompleksne i promjenjive strukture koja se ondje nazirala. Tražila je kompleksne strukture koje bi, ako ih nađe, mogla povezati s osjetilnim slikama ili s njihovom motorikom. Izolirala je nekoliko struktura, najprije one koje upravljaju frekvencijom lepeta krila i širinom zamaha. S osjetilnim strukturama bilo je već teže, vizuelne i taktilne impresije tisuća i tisuća krila stvarale su takav senzorni kaos da se nije moglo razaznati ništa više osim nekoliko pravilnosti koje su se dale povezati s neurostrukturama, Sa tako skučenim uvidom u osnovne osjete bilo je vrlo teško dokučiti misaone strukture. Tu i tamo Jena je, doduše, naišla na kakav trag misaone strukture kad bi se pažnja leptira usmjerila na neki novi osjetilni poticaj, promijenila bi se frekvencija lepeta krila i širina zamaha a u misaonim strukturama nastao bi iznenadni obrat. Medutim, nijednom joj nije uspjelo da locira kauzalru strukturu. Činilo joj se da je samo sekundu prije bila tu, ali je nestala čim se ona pokušala približiti. Jena je polako ustajala s mjesta gdje je ležala. Opet ništa, razmišljala je nesretno. U ova tri duga mjeseca samo neuspjeh za neuspjehom. A ostalo je još vrlo malo vremena. Protegnula se. U tih petnaest minuta što je ležala mišići i kosti su joj se ukočili i počela je drhtati, iako vjetar nije bio hladan. Sve sam starija, mislila je, nisam više čak ni živahna starica, naprosto sam stara. Stara i beskorisna. Tužno se zagledala u nebo i u tamnu masu u kojoj je odmah prepoznala gusti oblak milijuna leptira, odnosno onoga što se tu smatralo leptirima. Oni su se, naime, po mnogo čemu razlikovali od leptira kojih se sjećala sa Zemlje. Bili su mnogo veći, raznobojniji, gotovo su neprestano lebdjeli u zraku, nalazili su se obično u velikim skupinama i bavili se složenim aktivnostima, među koijma je glavno mjesto zauzimalo uništenje farmi. Tako su različiti, razmišliala je Jena,a ipak su tako prepoznatljivi kao leptiri, poput zemaljskih leptira, teturavo su lepršali zrakom kao da su opijeni od nektara i nenavikli na slabu gravitaciju Teliata. Također, poput zemaljskih leptira, njihova neobična ljepota i nepresušna energija, usprkos krhkosti građe činila ih je pravim simbolima života. Kakve li ironjie, mislila je Jena, da upravo ta mala bića koja simboliziraju život uništavaju koloniju. A nisu oni bili samo simboli nego i mnogo više od toga, bili su temelj teliatske ekologije. Ti leptiri su stvarali živi pokrov koji se protezao preko cijele jedne strane planeta. Sivo blještavilo treperavih krila propuštalo je dovoljno stalne sunčane svijetlosti potrebne za stvaranje rezervi energije. Obojeni dijelovi krila reflektirali su pak dovoljno sunčane svjetlosti za život teliatskih biljaka. A kad su se leptiri spuštali da iscrpljene rezerve energije nadoknatle nektarom, služili su istovremeno kao jedini oprašivači bilja. Nakon posljednjeg spuštanja, kad su legli na jajašca i ugibali, njihova tijela su gnojila tlo. Gusjenice koje bi se izlegle iz jajašca hranile su se biljem sve do svoje metamorfoze i na taj način kontrolirale bujnu vegetaciju. Kako god okreneš, sve je lijepo složeno i na svome mjestu, razmišljala je Jena, a pitanje je samo ima li u svemu tome mjesta za nas. Blagovaonica je bila samo napola puna. Upravo je bilo u tijeku nekoliko važnih eksperimenata i mnogi su bili dežurni. Zbon krize koja je nastupila napušten je običaj da se cijelo naselje okupi za večerom. Ljudi u službi istraživanja radili su sada u smjenama. Jena je stala u red i gledala u pod, nije željela biti upletena ni u kakav razgovor. Osjetila je, miris što je doiazio iz kuhinje i namrštila se, opet gljive. Sada, kad su farme bile uništavane na samom početku, jedini svjež proizvod bile su gljive i klice sjemenja koje su imali u skladištu i kojeg je bilo sve manje. Osim toga, više od polovine njihovih rezervi hrane počelo se kvariti i činilo se da im ne preostaju ni ona tri mjeseca na koja su računali, nego najviše mjesec dana. Svi se nadaju čudu mislila je Jena, a ja ću ih, eto, iznevjeriti. Suspregnuvši uzdah, uzela je svoj poslužavnik i ogledala se po blagovaonici ne bi li ugledala Lea. Sjedio je sam, na drugorn kraju prostorije. Večera mu je stajala netakmuta a on je nešto bilježio u notes. Krenula je prema njemu, Slabodno? Upitala je. On je podigao pogled. Naravno, sjednite. Kakve ste danas bili sreće? Nikakve, odgovorila je Jena odmahujući glavom. To sam si i mislio, kazao je Leo turobno. Uvjeren sam da nisu inteligentni. Zatvorio je notes i podigao ruku da preduhitri njezin prosvjed. Danas smo utvrdili nešto važno nastavio je bez ikakve radosti u glasu. Otkrili smo zašto uništavaju farme. Sjećate li se da sam vam prije nekog vremena rekao kako sva njihova jajašca, bez obzira na to kojoj podvrsti pripadaju, sadrže iste gene, pa nam nije jasno otkud kasnije sve one razlike medu njima? Da, sjećam se, odgovorila je Jena. Kazali ste mi isto tako da u odraslim leptirima postoji dodatni genetski materijal i da je drugačiji kod svake od povrsta.
Tako je. E, vidite, sada smo utvrdili odakle te razlike. Čini se da leptiri te dodatne gene dobivaju od biljaka, ili modificiraju biljne gene, ili koriste biljke kao rezervoare gena. Ne znamo, još točno što se dogada; ali utvrdili smo da ti dodatni geni nisu nasljedni. Geni u jajčanoj plazmi kodiranu su tako da uvijek nastaje samo jedna vrsta gusjenice. A onda svaka ta vrsta, hraneći se biljkama, uzima gene potrebne za svoju preabrazbu u leptire. Budući da različite biljke imaju različite gene i1i se koriste za skladištenje različitih gena nastaje velik broj podvrsta leptira. Zaista vrlo zanimljivo, rekla je Jena, zaboravivši na svoju malodušnost. To znači da postoji čvrsta veza izmedu biljaka i leptira. Leptiri oprašivanjem i zasijavanjem kontroliraju biljne vrste, a biljke pak utječu na rasprostranjenost različitih podvrsta leptira. Da. To je zanimljivo i to me konačno uvjerilo da je ponašanje leptira instinktivno, a ne inteligentno. Kad uništavaju farme i ponovo zasijavaju tlo, oni zapravo brane svoju genetsku osnonvu. Ako to nije instinkt, onda ne znam što je. A ako zaista , nisu inteligentni, bojim se da za našu koloniju zaista nema nade. Jena je uzdahnula. Da, bojim se da je tako, Leo. Kad bi se radilo o inteligentnim bićima, morali bismo ih nekako nagovoriti da promijene svoje ponašanje. No ako je njihovo ponašanje instinktivno i organizmi im nisu osjetiIni, onda se to ponašanje mora promijeniti silom izvana. Premda telepati u nekim slučajevima mogu promijeniti neuralne aktinvosti koje izazivaju instinktivno ponašanje, u ovom slučaju trebalo bi to učiniti kod svakog od milijardi i milijardi organizama posebno. Čak i kad bi na tome radili svi telepati našeg Sektora, trajalo bi to desetljećima. A mi i imamo vrlo malo vremena. Da. Bojao sam se da je upravo tako. U svakom slučaju, sutra ću pokušati urediti da nekako otpremim Betsy odavde. Jena je opet spustila pogled. Samo ćete gubiti vrijeme, Leo rekla je tiho. Znate kakva su pravila, nitko nema pravo napustiti koloniju koja propada. Neće ni mene pustiti da odem. Što? Pa vi niste bili član kolonije, vi se niste svojevoljno odlučili za Teliat. Razloga ima koliko hoćete, Leo, odvratila je. Gotovo svi brodovi mobilizirani su na Lilliandu, jer ondje prijeti izbijanje rata izmedu ljudi i urođenika. Ostali brodovi jedva pokrivaju redovite linije i nitko neće žrtvovati brod da bi spasio telepata, osobito telepata kojem je, u najboijem slučaju, preostalo nekoliko godina života. Osim toga, moram vam to reći, telepata koji je možda i izgubio svoju sposobnost. Što time hoćete reći? Jena je duboko uzdahnula. Postoji mogućnost da sam izgubila svoju telepatsku sposobnost, ponovila je. Možda su leptiri ipak inteligentni, samo ja to ne mogu dokučiti. Nisam mislio da je i to moguće, rekao je Leo zabrinuto. Zar ne možete biti sigurni? Možda biste to mogii provjeriti na nekome od nas. To ništa ne dokazuje. Ljudi obično misle o telepatima kao o ljudima koji mogu čitati misli, no misli su zapravo samo šablone moždanih aktivnosti koje ja mogu osjetiti i donekle na njih djelovati. A budući da su misli u mozgu, pojavljuie se kao faktor i veličina. Kad se radi o mozgu sasvim drugačije veličine ili strukture, telepat mora promijeniti djelokrug, fokus svojih osjetila, i u tome je ključ telepatije.Nevolja je što ta sposobnost fokusiranja s godinama opada, pa se bojim da su leptiri doista inteligentni i da mi prije deset godina ne bi bilo teško da to uočim. Ali prije ste mi rekli, da možete osjetiti njihove motoričke i senzorne strukture, kazao je Leo. Prema tome, njihovi mozgovi očito nisu premaleni. Nije baš tako. Senzorna i motorička mreža obično je jednostavna i rasprostrta na neki standardan način preko cijele površine mozga. To je neka vrsta izobličene projekcije organizma. Apstraktne šablone misli mnogo su složenije, zgusnute su, nepristupačne. Postoji mogućnost da su odviše zgusnute i izvan moga dosega.
Do đavola ,promrmljao je Leo više za sebe. Jena nije ništa rekla. Sjedila je poduprijevši rukom bradu i promatrala drugu ruku koja joj je počivala u krilu. Vidjela je mrežu sitnih bora koje su je prekrivale i plave vene ispod kože. Kad je pružila ruku da dohvati čašu, lagano je podrhtavala. Na trenutak joj se ta ruka učinila kao leptirovo krilo prošarano plavim žilama, krhko i drhtavo, ali ipak smrtonosno. Niste vi krivi, Jena, naposljetku progovori Leo. Velika je mogućnost da leptiri zaista nisu inteligentni. A čak i ako jesu, ne možete ništa protiv svojih godina. Jedino mi je žao što neće da vas evakuiraju. Ni to nije važno, Leo, barem meni. Spokojno ću prihvatiti smrt. Teško je kad čovjek ostari. Mučno je osjećati kako vas napušta snaga, kako polako slabite i osjećate da ćete na kraju ovisiti o drugima. Teško je ujutro sav ukočen dizati se iz kreveta i gledati u ogledalu lice starice. Znate, i ja sam nekada bila lijepa. Još ste lijepi ,rekao je Leo blago. Bore na licu samo pokazuju vaš plemteniti karakter. Jena se nasmiješila. Baš vatm hvala. Znate, sve donedavno iznenadila bih se svaki put kad bih se pogledala u ogledalu. Nisam se osjećala starom, pa zašto bih onda tako izgledala? Znam da je to glupo, no upravo sam se tako osjećala. A kad sam se s tim pomirila. Smrt će mi biti olakšanje, premda me ta poimisao još pomalo plaši. No žao mi je vas mladih, vi na to sigurno niste tako spremni kao ja. Ne, nismo. Barem ja nisam, odgovorio je Leo, udarajući lagano šakom o stol. A i vi ne biste smjeli biti. Obuzela vas je malodušnost. Ostaje nam još mjesec dana prije nego što potpuno odustanemo. A u mjesec dana svašta se može dogoditi. U snu su se Jenini mišići lagano napeli a oči kolutale ispod zaklopljenih vjeda. U tom snu bila je opet na Zemlji, bila je djevojčica, s mamom, tatom, bratom i bakom. Baka. Sve je postalo nekako čudno otkad je baka došla da živi s njima. Sjećala se, ili joj se to samo činilo, posjeta baki dok je još živjela na selu. Baka je tada bila dobra i ljubazna. Pekla im je kolače i pričala čudesne priče iz svog djetinjstva. No sada, otkad živi s njima, sasvim je drugačija. Više ne može hodati bez nečije pomoći. Gotovo i ne zapaža nju, Jenu, i više ne peče kolače.
Umjesto što sam se pokušavala fokusirati na svakog pojedinog leptira, trebalo je da se defokusiram, da pokušam shvatiti strukturu interakcije među leptirima ili možda, medu skupinama. Ti oblaci leptira možda su inteligentni samo kao cjelina ili svaki oblak ima svoju strukturu instinktivnog ponašanja. Bilo kako bilo, postoji mogućnost da uspijem. Moje godine mogle bi mi pri tome samo koristiti, pomoći mi da se defokusiram, bolje nego što bi to uspio bilo koji mladi telepat. Izaći ću i pokušati, odlučila je, ionako neću moći zaspati od neizvjesnosti. Ustala je i počela se oblačiti, no onda je odjednom zastala. Defokusiranje bi moglo biti opasno, pomislila je. Nisam nikada čula da je netko pokušao nešto takvo, sigurno ne bez razloga. Bolje je da ostavim poruku za Lea, napisat ću mu što namjeravam učiniti, pa ako se dogodi ono najgore, imat će vremena da dovedu nekoga drugog. A onda je zatresla glavom i nasmijala se, Gledaj ti mene... ako se dogodi ono najgore... kakva melodramatičnost! Rekla sam da sam spremna suočiti se sa smrću, ako tako mora biti. Pa čak i ako nisam, postoje tisuće drugih koje također nisu. Radi njih moram pokušati. Obukla se i izašla iz kuće. Prikvačila je poruku na Leova veata, a onda se uputila preko polja do farme na kojoj je bila prethodnog dana. Tu je koncentracija leptira bila prilična i to će joj, mislila je, pomoći da dokuči njihovu strukturu misli. Izabrala je zgodno mjesto pokraj sasušenog polja graha te legla na tlo, opuštajući mišiće i smirujući misli. Nakon nekoliko minuta upravila je misli gore, sve dok nije posvuda oko sebe osjetila čvoriće aktivnosti u mozgovima leptira kojt su letali iznad farme. No umjesto da se fokusira na jedan od čvorića, izabrala je jednu referentnu točku i pustila svoje misli da se šire. Polako je počeia osjećati strukture. Unutar oblaka krila leptira udarala su složnim ritmom, šaljući tako pulsirajuće svjetlo s jednih krila na druga. Trodimenzionalna konfiguracija leptira polako se mijenjala, mljenjajući i ritam pulsiranja. Na neki način, osjećala je Jena, mijenjaju se i boje, pomiču se za nekoliko nanometara i grade složenu strukturu frekvencije i boja. A onda je Jena, u prekrasnom bljesku saznanja, shvatila kako je ta struktura povezana s tlom ispod sebe. Pustila je svoje misli da se rasprostru još više i dalje te uspjela dokučiti strukturu u drugom oblaku i interakciju među njima. Sistemi struktura bivali su sve složeniji i složeniji a njezine misli prostirale su se sve dalje. Pa ipak, nije nailazila ni na kakav osjećai svijesti ili perceptivnosti , samo na sve složenije strukture interakcije. Posegnula je dalje i osjetila nekakvo upozorenje iznutra. Oklijevala je... možda leptiri i nisu inteligentni, možda je ovo samo dio rijetkog vrlo složenog instinktivnog mehanizma. No čak i ako je tako, možda bih to mogla promijeniti uspijem li dokučiti pravu strukturu, mislila je. Sada su joj misli bile već toliko raspršene da više nije bila sigurna osjeća li ih. Nadvijale su se nad kompleksnom strukturom boje i frekvencija koje je pokušavala dokučiti i promijeniti, a stalne promjene u ritmu krila i boja počele su ih ometati. Ohrabrujući sama sebe, Jena se opustila i osjetila kako joj se misli raspršuju preko i uokolo sistema dinamičnih struktura što su polako izmicale njezinu shvaćanju, ogromnog sistema nekontroliranih, nesvjesnih misli, koji je održavao sam sebe, sva bića i cijeli ekosistem o kojem je i sam ovisio u savršenoj ravnoteži. Mudro je osjećala kako joj disanje postaje sve slabije i u konačnom naporu prisilila svoje misli da se prostru izvan svojih granica pokušala je dodirnuti, barem malo promijeniti te strukture. Misli su joj se stopile s treptavim bojama obuhvaćajući cijeli oblak, a svijest je polako nestajala. Leo je kleknuo pokraj Jene. Puls joj je bio mrtav, više nije disala. Tijelo joj se hladilo. Bilo je prekasno. Proklinjao je sebe što je tako dugo ostao u laboratoriju, proklinjao je nju što je ostavila poruku na vratima umjesto, da ga je nazvala. To se nije moralo dogoditi, pomislio je, nije se smjelo dogoditi. Klečeći kraj njezina tijela, mirnog i krhkog, zaplakao je. A onda je, nakon nekog vremena, nešto prodrlo kroz njegovu bol. Kroz suze je pogledao u nebo. Gore nije bilo ničega i on se zbunjeno ogledavao, pokušavajući shvatiti što se dogodilo. I onda je shvatio, sumraka je nestalo, a svjetlo teliatskog dana prosipalo se posvuda oko njega. Zatim su stigli izvještaji sa svih mjesta na dnevnoj strani planeta,pokrovi sumraka digli su se i sa svih drugih farmi, čak i onih tek podignutih, na kojima su biljke još rasle. Jena je uspjela uz cijenu svoga života. Jena se probudila, ako se to može nazvati buđenjem. Svijest ju je polako preplavljivala kao izlazak sunca, prvo. mutna percepcija . . . nečega, a onda su djelići svijesti doprli do nje kao sunčane zrake koje probijaju maglu. .Bilijuni i bilijuni -krila, koja su lepetala u vrtlogu boja, cijela džungla stabljika i listića, slike zaustavljenog izlaska sunca s naletima vjetra, ogromna polja velikih listova što su treperili na povjetarcu, bujice koje su sebi krčile put kroz polja i šume svi ti fragmenti su se stopili i cijeli planet je treperio oko nje. Nad njom se plavjelo nebo, ogromna kupola plavetnila koje je prelazilo grimiznu boju lavande, izlazak sunca zaustavljen za sva vremena. A kroz sve to treperila je Jenina svijest, dinamična prisutnost svjetlosti među bilijunima krila, raspršenih po cijelom planetu. Pod okriljem njezine svijesti titrale su sve slabije lokalne strukture i Jena ih je vodila, mijenjala, prilagodavala njihove frekvencije i boje, pletući novu čahuru od svjetla i boje oko cijelog planeta, čahuru koja će pomoći da se na njemu rodi novi život.