Marina Cvetajeva

***

Moji stihovi, pisani zarana,
Kad nisam znala ni da sam poeta,
Survani kao brisci iz fotana,
Ko iskre raketa,

Što svaki ko vrag mali se provrti
U svetište gdje su i san i tamjani,
Moji stihovi o mladosti i smrti
– Nikada čitani! –

Rasuti diljem prašnih magazina
(Gdje ne tražiše, niti traže vas)
Stihovi moji, kao skupa vina,
Vaš će doći čas.

13. maj 1913.

BABI

Tvrdoća duguljastog ovala.
Crna haljina ko zvono pada.
Čija su usta vam cjelivala
Nadmene usne, babo mlada?

Ruke, koje su sred dvorca mnoga
Šopenove valcere svirale...
Sa strana tog lica ledenoga
Lokne u vidu spirale.

Pogled prav, taman, zahtjevan jako,
Pogled što se braniti želi.
Mlade žene ne gledaju tako.
Mlada babo, ko ste vi, je li?

Koliko mogućeg odnijeste –
I nemogućeg – u tmice
Zemlje što nezasitljiva jeste,
S dvadeset ljeta Poljkinjice?

Dan bješe nevin, a vjetar svjež,
Tamne zvijezde zgasle začas.
Babo! Da ovaj žestoki metež
U srcu mome – nije od vas?

1914.

S. E.

Ja njegov prsten nosim s izazovom –
U Vječnosti – žena – a ne na papiru –
Previše usko lice je njegovo
Slično rapiru.

Usta, uglovima nadole, šutljiva,
I veličajnost bolna u obrvi.
U njegovu licu tragično se sliva
Drevnost dviju krvi.

Vitak je kao granâ vitkost prva.
Dva su mu oka – divno beskorisna! –
Pod raširenim krilima obrva
Ko dva ambisa.

U njegovu liku viteštvu sam vjerna.
Vama, što bez straha živjeste i mrijeste! –
Takvima što u sudbinska vremena –
Na stratište idu – skladajući verse.

Koktebelj, 3. jun 1914.

Lakoumnosti! Ti mili grijehu,
Mili saputniče i dušmane mili!
Od tebe se oči iskre u smijehu,
Tvoja je mazurka u svakoj mi žili.

Ti nauči me da ne čuvam burmu,
Ma s kime će život me vjenčati.
S kraja u početak nasumice jurnut
I prije početka okončati.

Biti ko stabljika i biti ko nädo,
U životu gdje ćeš premalo moći...
– Liječiti se od tuge čokoladom,
Prolazniku se smijati u oči!

1915.

Ne slušah zapovijedi, nisam na pričesti bila.
Očito, dok nad mnom opelo ne odrade –
Griješiću – ko što griješim, ko što sam griješila
Strasno, sa svih pet čula koja mi Višnji dade.

Druzi! Sukrivci! Vi čiji nagovori su vreli!
Suprestupnici! Vi najnježniji od učitelja!
Junoše, djeve, stabla, sazvježđa, oblaci bijeli –
Na Strašnom sudu skupa odvratićemo: Zemlja!

26. septembar 1915.

Istinu znam. Odbacih ranije sve istine!
Ne treba da ljudi s ljudima ratuju, sve u svemu.
Gledajte: veče. Gledajte: skoro će noćne tmine.
Pjesnici, ljubavnici, vojskovođe – o čemu?

I već počinje vjetar, već zemlja rosu primi.
Uskoro zvjezdana će slediti nebo mećava,
Zaspati ispod zemlje uskoro ćemo svi mi
Što jedno drugom na zemlji nismo dali da spava.

3. oktobar 1915.

NESANICA

4.
Iza besane noći – slabljenje tijela,
Drago postaje i ne svoje – ničije.
U sporim žilama jošte žiga strijela
I ljudima šalješ serafimski osmijeh.

Iza besane noći oslabi ruka,
Duboko ravnodušan i drug i dušman bude...
Cijela duga – iz svakog slučajnog zvuka,
I odjednom Firencom zamiriše studen.

Nježno sjaje usne, i zlatnije su sjene
Kraj upalog oka. To upaljen je u noći
Taj svijetli lik, i od tamnine njene
Tek jedno nam je potamnjelo – oči.

19. jul 1916.

Ruke su mi date – da obje pružam svima –
Da ne zadržim ni jednu, usne – da ime dam svem čeg ima,
Oči – da ne vidim, visoke nad njima povije –
Nježno da se čudim ljubavi, i neljubavi još nježnije.
A ono, teže od kremaljskih, zvono tamo
Što po grudima hoda i hoda neprestano –
To mi ne da – ko zna? – ne znam – biti može – biti ima –
Da budem na ruskoj zemlji predugo u gostima.

2. jul 1916.

Oteću te od svih zemalja, od svih nebesa,
Zato što šuma zipka mi je, šuma je i za lijesa.
Zato što mi na zemlji stoji tek jedna noga,
Zato što ću te opjevati ljepše od bilo koga.

Oteću od svih vremena, svih noćnih tmača,
Od svih zlatnih zastava, od svakog mača,
Baciću ključeve, psa otjerati sa trijema,
Jer psa vjernjeg no ja u zemnoj noći nema.

Oteću te svih drugim – od jedne, nikada
Nećeš biti ničiji ženik, ni ja ničija mlada.
Na posljednjem sporu – umukni! – uzeti hoću
Tebe od onog s kim se Jakov borio noću.
Ali dok ti prste ne skrstim na prsima –
O prokletstva! – ti sebi ostati ti imaš,
U eter naciljana su dva tvoja krila,
Jer svijet tvoja je zipka, svijet je i mogila!

15. avgusta 1916.

Jedni – od kamena, druge sazda glina,
Ja srebrom sjam svakog trena!
Posao mi izdaja, ime mi Marina,
Smrtna sam morska pjena.

Onome od gline, od puti onome
Grob i grobna ploča je dana.
U krstionici mora krštena, u svome
Letu vječno sam razbijana.

Kroza svako srce, i kroza sve mreže
Samovolja moja prozbori.
Mene – gle mi lokni što od reda bježe –
Od zemne soli ne stvori.

O granitna vaša drobeć se koljena,
Val me svaki vaskrsnut mora!
Neka živi pjena, prevesela pjena,
Visoka pjena mora.

1920.

Premda gorak, dim iz tvojih
Dimnjaka se slatko guta!
Zato što grad noću stoji
Ko nebesa prevrnuta.

Premda go je dan ti djela
Niskih, noću ti si šah!
Strast na zemlju zvijezde svela!
Zvjezdana je karta prah.

Hektor ili Bonaparta
Da te zovem? Moskva? Ilij?
Zvjezdana i vojna karta
Grad je.. .
Ljubav? Glupost, mili!

Proć će! Miljenik bijede
Zemne, noću ja sam šah.
Nebosvod na zemlju sveden:
Ko zvjezdana karta - prah

Rasipa se...

30. avgust 1923.

IZ CIKLUSA "ŽICE”

5.
Crni mag nisam! Poput bijele knjige,
Donske daljine vid mi izoštriše. A ti,
Ma gdje se obreo, ima da te stignem,
Da te istradam – i da te natrag vratim.

Jer sa svoje gordosti – kao sa kedra –
Osmatram svijet – plove lađe, pratim
Lutanje odbljesaka... Morska ću njedra
Da izvratim – i sa dna da te vratim.

Pa prepati me. Nema gdje me nije:
Zore i rude – ja sam, hljeb i uzdah, stog
Ja jesam, i ja biću, i ja ću da dobijem
Usne – ko što će dušu dobiti Bog.

Kroz disanje – u času hropca tvoga –
I kroz ogradu arhangelskoga
Suda – o bodljike ću usta modra
Sva da iskrvavim i vratim te s odra!

Predaj se! – Ovo uopšte nije skaska!
Predaj se! – Strijela, iza opisivanja kruga...
Predaj se! Još niko ne nađe spasa
Od onog koji uhvati i bez ruka.

Kroz disanje... Prsa su uzletjela,
Kapci ne vide, liskun oko usana...
Ja ću te, kao vidovnjakinja – Samuela
Prevarom izvući – i vratiti se sama:

Jer druga je s tobom, a boriti nam se nije
Na Sudnji Dan... Lelujam se i trajem, usto.
Ja jesam, i ja biću, i ja ću dobijem
Dušu – ko usne što će dobiti usta

Upokojenica...

25. mart 1923.

BILJEZI

Ko da prenijeh goru u dol –
Bol sveg tijela.
Poznajem ljubav: to je bol
Duž tijela cijela.

Polje u meni, tako se čini,
Sazdaše za oluje.
Poznajem ljubav po daljini
Što svemu blizu je.

Ko da su jamu u meni rili,
U osnovu, ka smoli.
Ljubav poznajem po žili
Duž tijela, a boli.

Promaja kao grive pram
Piri na Huna:
Ljubav po kidanju znam
Najčvršćih struna

U grlu – tu rđa u tjesnacima
I živa so je.
Znam ljubav po glasnicama
Ne! Po trilama
Duž puti svoje.

29. novembar 1924.

IZ "POEME KRAJA"

12.
Iza grada! Iza! Razumiješ?
Pređimo bedeme ove.
Život je mjesto gdje ne smiješ
Živjeti: kvart za – Žid –ove...

Zar nije stoput dostojnije
Postati Vječni Židom?
Jer za svakoga ko gad nije,
Jevrejski je pogrom –

Život. Za krštene ga ima
Jedino. Vjeruj Judama!
Na otoke sa gubavima!
U Ad! – i svuda! – ama

Ne u život – samo pokrštene
Trpi, tek ovce – klaču!
Dozvolu boravka za mene –
Zgaziti nogama ću!

I utapkati! Za štit Davidov –
Osveta! – U glib tijela!
Nije li zanosno to što Židov –
Živjeti – ne zahtijeva?

Geto izbranstva. Bedema, rova.
Milost ne čekaj. U ovom
Najhrišćanskijem od svjetova
Svaki je pjesnik – Židovom.

1924.

Žud za domajom! Ta obmana
Odavno mi se razgoliti!
Sasma mi je svejedno danas
Gdje samotnom je meni biti,

Kakvim ću se kamenjem vući
Sa tržnom torbom k mome domu –
A zašto mome, ne znajući –
Ko kasarna, i špitalj k tomu.

Svejedno među kakvim licima
Kao zarobljen lav se ljutiš,
Kakva god ljudska sredina ima –
Neizbježno će istisnuti –

U lična čuvstva te. Kamčatskome
Medvjedu sličiš bez sante svoje,
Gdje nećeš svići (ne težim tome!)
Gdje poniženje – svud isto je.

Ni jezik rodni, što doziva
Mlijekom, mene ne zavodi.
Svejedno na kom neshvatljiva
Biću onom što k meni hodi.

(Čitaocu, novinskih tona
Gutaču, što spletke ljubi jako...)
Iz dvadestog je vijeka on, a
Ja sam prije vijeka svakog.

Skamenjena ko trupac jedan
Što od aleje osta, sve mi je
Svejedno, svako je svejedan,
A, možebiti je svejednije

Negdašnje rodno, od sveg, meni.
Sve mete, s mene, sva znamenja,
Datumi, ko rukom odneseni:
Tek duša, ko zna gdje – rođena.

Taj kraj nije sklonište neko:
Čak ni sam žbir što oštro gleda
Uzduž duše i poprijeko
Neće mu naći mladež jedan.

Dom svaki tuđ mi, hram svaki pust,
Sve je svejedno, ovo i to,
No ako iskrsne žbun usput,
A oskoruša osobito...

1934.

ŽBUN

1
Šta treba od mene žbunu?
Ne govor! Ne moj pasije
Čovječji udes, koji kunuć,
Glavu u njega krijem

(Njene sjedine postepene!).
Toj snazi, spletu, guštiku tome –
Šta treba žbunu od mene –
Od neimućne – imućnome!
A treba. Jer mi ne bi išao
U misli, u uši, u zjenu.
Da ne treba, ne bi mi cvao
Pravo u dušu razjapljenu

Što nije prazna tek sa žbuna:
Okna svakog mog nevidboga!
Šta, žbuna pehare punan,
Nalaziš sred praznog mjesta toga?

Šta ne vidje (sred tvoga granja
List niti jedan isti nije!)
U mojim panjevima spoticanja,
Gustim znacima interpunkcije?

Šta ne ču (glasu, sred granja,
U muci se roditi nije!)
U mojim panjevima spoticanja,
Gustim zvucima interpunkcije?

A evo i sad, dok se staram
Da besmrtna prijeđe sila
U rječnik, zar ja izgovaram
Što znah dok nisam otvorila

Usta, znah još na međi usana –
Toj iza koje su krhotine..
I, opet, u svoj punini, znano
Biće mi kad govor mine.

2
A ja od žbuna – ne šumi, ne,
Bar tren, svijete čovječji! –
A ja bih od žbuna – tišine:

Te – među šutnjom i riječi.
Te – zvane svim, i ničim, prema
Volji: duboke, do vječnosti.
Nejasnoće! naših poema
Posmrtnih – divne nejasnosti.

Nejasnoće starih vrtova,
Nejasnoće nove glazbe, uz to
Nejasnoće prvih slogova,
Nejasnoće Drugog Fausta.

Te – prije sveg, nakon sveg. S bukom
Mnoštva što na forum grede.
E pa – onaj šum ušni u kom
Na sjedinjenost sve se svede.

Ko kad bi svi vrčevi Istoka –
Na čeono gorje. Od žbuna
Tišina takva reći se, stoga,
Potpunije ne da: potpuna.

1934.

IMA SREĆNIH LJUDI I ŽENA

Ima srećnih ljudi i žena
Lišenih pjeva. Suze liti
Njino je. Što zna bol, izlivena
U prolom oblaka, slatka biti.

Čak nešto zadrhti ispod kama.
A meni – ko bič priznanje to je –
Među nadgrobnim tužaljkama
Nalaže dužnost da zapojem.

Nad svojim je drugom i David
Pjevao, mada raskoljen väs.
Ako Orfej ne bi u Aid,
Sišao, već svoj poslao glas,

Tek glas poslao u tamu kletu,
A sam, izlišan, ispred praga
Stao, po njemu, ko po užetu,
Izišla bi njegova draga,

Ko po užetu i ko na svjetlo,
Slijepo, i nema natrag više,
Jer ako ti je glas dat, poeto,
Ostaloga si – lišen.

1935.