Petrarka

[img]http://poiesis.netai.net/web_images/petrarca1.jpg[/img]

Italijanski pjesnik koji se smatra začetnikom humanizma u Italiji.
Pravo prezime mu je bilo Petracco, ali ga je kasnije latinizirao u
Petrarca.
Ftrančesko je studirao pravo u Montpelliieru i Bologni, ali je zbog
ljubavi prema književnosti i bezbrižnom životu prekinuo studije. Inače,
Petrarkina porodica je također iz Firence, a on je rađen u Arezzu 1304. godine kao dijete izgnanika koji je bioprotjeran kao i Dante. Neko
vreme je živio na dvoru u Avignonu, ali ga je zgađen prilikama na njemu zauvijek napustio. Mnogo je putovao.
Obišao je mnoge evropske zemlje. Neko vrijeme je proveo u Parizu i Pragu kao
ambasador milanske velikaške porodice Viskonti. Za njega je bio sudbonosan susret sa udatom ženom Laurom de Sades, u Avignonu Ona je
postala glavno lice "Karconijera", djela trajne umjetničke vrijednosti.
Pisao je svoja djela na latinskom i italijanskom jeziku.Osim "Karconijera
" još je napisao na italijanskom jeziku pjesničko djelo u danteovskim
tercinama i trionfi. Ostala djela su mu na latinskom jeziku. Među njima
se ističu: De remedis utriskue fortunac, De vita solitaria, a naročito se
istice ep "Africa" od kojeg je očekivao slavu i besmrtnost. Godine 1341. bio
je okrunjen lovorovim vijencem u Rimu, a htio ga je kao pjesnika i pisca
istim takvim vijencem okruniti i Pariz. Umro je 1374. godine.

SONET 1
Onaj slavuj koji celu noc je plako
Za decom - il' možda za draganom vene -
Do nebesa cvili. On liči na mene,
Jer i moja tuga bezmerna je tako.

Svirepa nam sudba sličan udes sprema;
On, usamljen s bolom kao i ja poje.
Ni ja nikog nemam, samo srce svoje,
Mišljah za boginju da samrti nema.

Jer ko bi verov'o - ah ta vera vajna! -
Da dva oka sto su kao sunce sjajna,
Zemljom pretvore se, zemlja da i skrije!

sad znam šta u knjizi sudbine mi piše:
U jadima svojim uviđam sve više -
Da na ovom svetu nista trajno nije!

SONET 2
Ja zamišljen duh koji se trudi,
Da i korake svoje usporava:
pazeć da ona mesta izbegava
Kud peskom stope ostavljaju ljudi.

No, ko drukčiju zaštitu da stvori:
Onu što svet je primetiti neće?
jer u pokretu ugašene sreće -
Spolja se čita što unutra gori.

I uveren sam: brda i šume
obale, reke… sve zna i razume
Moj život koji tajna je za druge.

Puteve divlje nije tražit lako
Al' dođe Amor i počnemo tako:
On i ja o tom razgovore duge.

SONET 3
Život u toku zastajanja nema,
A smrt nam krupnim koracima ide;
Muči me sve što ja do sada vide`,
Još više ono što budućnost sprema.

Ka meni kao sen jedine sreće,
prilaze dani prošlosti sećanja -
i da njih nema, i s njima čekanja -
Ja bih van ovih misli bio veće.

Vraćaju mi se prijatnosti znane
Što jadnom srcu sladile su dane;
u luci vidim brod - lik sreće svoje.

Zamorene su ruke kormilara,
slomljeni jarbol oluja obara,
A svetiljke su ugašene moje!

SONET 4
Što se više približuje meta,
Dan kada se razrešimo zemnog jada -
I brzi bol vremena - bole zada-
Sve vidnije taštine su ovog sveta.

Sebi kažem: rastavlja nas sudba kleta!
O ljubavi ne zborimo više sada.
Zlo života ko sneg dođe i otpada.
Mi ćemo se osobodit svih tereta.

I mir tu je: jer ni nade biti neće -
Nade koja sve nas vara tako večno:
Dušu, osmeh, suze - sve što život kreće!

Mi vidimo da je često zalud muka
Da lečimo ono što je neizlečno
I da zalud uzdiše se, zalud kuka!

OPOJNI GREH

Devojčica me grli i ljubi.
Osećam kako joj se usne tope na mojim,
i kako joj telo drhti
od straha i čežnje.

U tišini
još nedovršene planinske kuće
miriše rano proleće
i njene male jabučaste grudi.
Penušaju se večernje magle
i oseća vlažnost kiše
u erotičnom vazduhu.

Ona se propinje na prste,
pripija svoja stegna čvrsto uz mene,
namesta oble kukove,
svoj zaobljeni trbuh…
utapa svoje nepomične oči
u mojim zenicama
i ljubi, ljubi…

Stavljam svoj potpis
usnama
na njen vrat izvijen
dok opijena srsima bledi moja devojčica
i kao leptirica treperi na mestu

Pogrešili smo
kaza mi
u jednom trenu slasti i vatre
zaustavljajući naše disanje
koje odveja vetar.

Pogrešili smo,
kaza mi s još većim strahom
otrgnuvsi se iz zagrljaja,
bežeći niz proplanak i
odnoseći vlažne poljupce
na mladoj koži.

Moje je oči ne stižu.

SEDAMNAEST VEĆ LJETA NEBO RUDI

Sedamnaest već ljeta nebo rudi
što nikad zgašen od početka gorim,
al' kad se mišlju o svom stanju morim,
osjećam usred plama mrazne studi.

Izreka, da se dlaka prije ćudi
mijenja, je prava; i s čuvstvima sporim
nagnuća Ijudska ne popuste; gorim
čini ih teške koprene hlad hudi.

O jao, kad će onaj dan da svane,
da motreć kako bježe moja ljela
iz dugih muka i ognja se selim?

Hoću li ikad vidjet one dane
kad će se slatki izraz lica sveta
očima svidjet baš koliko želim?

ŠTO ĆUTIM

Što ćutim, što je, ako ljubav nije,
Al ako je ljubav, bože što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba,
Kriv li sam tome, malo jauk vrijedi.
O žrtva smrti, slatkoćo u bijedi,
Ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava,
Suprotni me vjetri, kroz šumu i bjesnoću,
Tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
Tako da neznam sam stvarno što hoću,
Te se znojim zimi a cvokoćem ljeti.

VI KOJI ZVUKOM RASUTIH RIMA

Vi kojl zvukom razasutih rima
slušate uzdah što bje srcu hrana
u prvoj tlapnji mladenačkih dana,
kad dijelom drugi čovjek bijah svima,

različit stil što plače i misao ima
zbog pustih nada i zbog pustih rana,
nadam se da će shvatit kom je znana
iskustvom Ijubav: oprost molim njima.

No svak je dugo, sada dobro vidim,
o meni brbljo i tiho i glasno,
pa sam se sebe često sramim jako;

l plod je mojih tlapnja da se stidim,
i da se kajem, i da spoznam jasno:
kratak je san na svijetu htijenje svako.

ŠTO GOD SAM BLIŽI ZADNJEM DANU ...

Što god sam bliži zadnjem danu,
kada Ijudska se bijeda kratkotrajnom cini,
sve više vrijeme leti u brzini,
a s njime lažna i pusta mi nada
.
Mislima kažem: 0 Ijubavi sada
malo nam zborit osta, jer težini
zemaljskog bica, ko sniježnoj bjelini,
topi se trag, da s nama spokoj vlada:

jerbo i prazne nade s tijelom bježe
što covjek dugo nije gajit presto,
i smijeh, i plac, i strah, il srdžba Ijuta;

bit ce nam jasno kako Ijudi cesto
prema životu ispraznome teže
I uzdišu zaludu cesto puta.

ŠTO ZAVIDIM TI, ZELJO ŠKRTA, TAKO ...

Što zavidim ti, zemljo škrta, tako
jer grliš nju što pogled mi je želi,
i kriješ lijepog lica sjaj joj bijeli,
gdje sebi nadoh mir od boja svakog!

Koliko svodu nebeskom što, lakom,
htjede za vjecnost da se k njemu seli
duh, te od lijepa tijela ga odijeli,
a otvara se rijetko kome lako!

Dušama kolko, koje po sudbini
sad s njome slatkom i svetom se druže,
za kojom žudah uvijek u vrelini!

Kollko krutoj, nesmiljenoj Smrti,
što s njom me zgasiv stanom htje da služe
lijepe joj oci, a ne htje me strti!

TA BLAGA DUŠA ŠTO PUTOVAT TREBA..


Ta blaga duša što putovat treba
u drugi život, prije hore zvana,
bude li tamo dužna cast joj dana,
u najdicnijem bit ce dijelu neba.

Izmedu Marsa stane li i trece
svjetlosti, Sunce pasti ce u sjenu,
jer da bi mogle motrit lijepost njenu
blažene duše njojzi hrlit sve ce.

Pod cetvrtim li svodom bude stala,
tri ostale ce manje lijepe biti,
a samo njoj ce pripast cast i hvala;

u petom krugu nece boraviti;
znam, bude li se dalje uspinjati,
Jupitra sjaj ce i svih zvijezda skriti.

ZAMIŠLJEN

Zamišljen, samac, hodam sve sporije,
kroz pustoš gazim koraka napeta
i pazim mjesta da izbjegnem kleta
kuda je ljudska noga prošla prije.

Zaklona druga neznam da me skrije
od zagledana znatiželjna svijeta;
a jer je s mene sva radost uzeta,
izvan se cita da u meni vrije.

I mislim: gore i šikare ljute,
rijeke i žali poznaju jednako
život mi što ga pred drugima skrivam.

Al neznam naci tako divlje pute,
gdje Amor nebi stigao me lako,
da samnom zbori i da s njim prebivam.

JA NEMAM MIRA

Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svet citav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omcu dreši, nit okove steže,
Nit da me smakne, nit da odveže,
Nece me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem glasane gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mre nit mi se živi,
Smejem se placuci, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi