Valerij Brjusov (1873-1924)

Ruski liričar, predstavnik i teoretičar ruskog simbolizma i prvi vođa tog pokreta. Eksperimentator i istraživač na području ruskog stiha, intelektualac velike erudicije i
kulture, upoznavao je rusku publiku s tekovinama zapadnoevropske poezije i pokušavao ih prenijeti na rusko tlo: Ruski simbolisti (Russkie simvolisty,
1894—95). Nezadovoljan s građanskim "učmalim, sivim svijetom", tražio je snagu i patos u povijesnim motivima i ličnostima (Asargadon, Aleksandar Veliki, Napoleon i dr.). Oblikovao je teme i motive velegrada, nagovještavajući propast njegove civilizacije: Tertia vigilia (1900), pjesma Konj blijedi (Kon' bled, 1903—1904). Oko 1905. poziva
Hune" revolucije, koji će, prema njegovu mišljenju, razrušiti suvremenu kulturu. Lirika mu obiluje najrazličitijim motivima od bodlerovske erotike (v. Baudelaire) preko apoteoze rada do opjevavanja perverzije (Vrbi et orbi, 1903), narkotika (Podzemni stan — Podzemnoe žilisče, 1910) i samoubojstva (Zrcalo sjena — Zerkalo tenej, 1912). Od 1919. član RKP/b, radi na organizaciji književnog obrazovanja, ali mu je lirika knjiška. Prevodio je Baudelairea (v.), Verlainea (v.), Verhaerena (v.) i dr.

KULA LJUBAVI

Očajavam, što smo nismo sami, danonoćno,
I što će mjesec, gost nebeski, k nama,
I što će grohot grada srušiti sve noćno,
I što će zora rasuti što donije tama.
Očajavam, što znam da sutra ćeš jednom
Sa drugima se sliti u jedan talas pjene,
I bit ćeš među njima, bit ćeš s njima jedno,
I tako ćeš bar načas zaboraviti mene.
O, da smo sami gdje u kuli, u visokoj,
Gdje vječno krvav kondir boji sjene svoda,
Gdje sutra vraća jučer, gdje je noć i spokoj,
I gdje se čuje kako šumi voda.
I otrgnuti od svih, izvan vaseljene,
Ja tvoj, a ti moja ,sami, tek nas dvoje,
Zavladali bismo vječnošću svakog trena,
I godine bi tekle kanda dani stoje.

NEIZBJEŽNOST

Je li to važno da'l si bila vjerna?
I da li ja bjeh vjeran, nije li svejedno?
Ne živi od nas bliskost neizmjerna,
i mi se nehotice promatramo žedno.
Ja opet drhtim, ti si blijeda, smjerna,
i slutiš bol, a čekaš ga k'o žedna.
Trenutci šumno teku kao vode,
a strast već vreba, gdje da nas probode.

I tko nas stvori baš jedno za drugo,
Bog ili Usud, primismo to hladno.
No, mi smo usred magičnoga kruga
i ukleti, odjednom, iznenadno.
Zgrozi nas sreća, ta tjeskobna tuga,
mi padamo, dva sidra, mirno na dno!
Ne, ovo nije slučaj, ni ljubav ni nježnost,
nad nama vlada samo Neizbježnost.

U GLUHO JA ODRASTOH VRIJEME

U gluho ja odrastoh vrijeme,
Kad sav svijet bješe gluh i tih,
Ljudima život bješe breme,
Sluhu suvišan bješe stih.


No mutno tek iz bezdna načuh
Nejasnu huku, dalek grom,
kopita ja gvožđe zaČuh
I tisućljetnog leda lom.


Gonetah: đođe li mi bijednom
Vidjeti plavet novih struja,
Vjetrom slobode dahnut jednom
I smijehom proljetnih oluja.


Prođoše dani, desetljeća,
Vidjeh gdje pada ropstvo, plijen.
I, gle, izlaze rojno svijetleća
Gorja, Cušima i Mukden.


Godine pete šum daleki
Otkri slobode skriven žar.
I nakon bura ratnih teških
Oktobrom smijenjen Februar.


Kraj što daleko negdje sija,
Možda mi vidjet nije dan,
No sretan sam: doživjeh i ja
Najsvečaniji svijeta dan.

ZIDAR

Zidaru, zidaru, s pregačom bijelom,
Što li to zidaš mi ti?
- Ne smetaj, momče, puni smo posla,
Tamnicu gradimo mi.


- Zidani, zidani, s lopatom vjernom,
Čiji će trunut tu sni?
- Tvoji ni tvojih, gavane, neće.
Čemu da kradete vi?


- Zidaru, zidani, tko li će u njoj
Noćima čamit? Da l' znaš?
- Možda i sinak moj, radnik ko i ja.
Takav je udes već naš.


- Zidaru, zidaru, da I' svih će se sjetit,
Što vukoše opeke te?
- Čuvaj se, kani se maze pod skelom .
Šuti, mi znademo sve.