Francusko pesništvo

♦ ♦ ♦
Pos vezem de novelflorir
Kad lug i voćnjak vidim gdje se
Cvijećem i lišćem opet rese,
A potok se i česma krijese,
Vjetrovito je,
Radosno svak nek domogne se
Radosti svoje.
0 Ljubavi što imam reći?
Ni trun ni ništa ne znah steći.
Ne priliči mi zanos veći.
Al izvjesno je
Da onog obilno usreći
Tko smjeran joj je.
1 uvijek mi se tako zgodi,
Da ljubav bez veselja vodim,
S njim niti vodih nit ću vodit.
A srce moje,
Kad znam, a činim, već pogodi:
»Sve ništavno je.«
Od želje zdrav mi razum pati
Da imam što se uvijek krati,
A istinu je lako shvatit,
Jer rečeno je:
»Uz hrabrost će i moć se dati,
Ustrpljiv tko je.«
Za Ljubav ima štit tek jedan,
Ako je čovjek sav joj predan,
Od bližnjih, daljnjih dobro gledan,
Te pristao je
Da štuje svakoga od reda
U rodu svojem.
Poštovat mora mnogo ljudi
Taj isti koji ljubit žudi,
Da o njemu se dobro sudi,
I korisno je
Na dvoru da se ne usudi
Zlo izreć koje.
O pjesmi svojoj znam da vrijedi
Svakom tko sluša je i slijedi,
U istu mjeru riječi sredih,
Lijepo se poje,
Krasno li verse rasporedih,
Divota to je.

GROFICA OD DIE
(XII. stoljeće)
Po predaji, ova prva trubadurka bila je zaljubljena u trubadura
Raimbauta d'Aurengu. Kako se vidi iz pet njezinih sačuvanih pjesama,
poezija joj očituje strastan doživljaj ljubavi, od boli zbog neuzvraćene
i prevarene ljubavi do radosti zbog njezina potpunoga ostvarenja.

Estât ai en greu cossirier
Veliki mene snađe jad
S viteza kog sam svojim zvala,
Hoću da svatko sazna sad
Koliko sam ga ljubit znala;
Nevjeran sad se meni piše,
Jer ljubav mu odbijah zla,
A zanos ćutjeh usred sna
Gola i odjevena cijela.
Biti moj vitez on je rad
U zagrljaj kad bih mu pala,
Ushićen bio on bi tad,
Bok bih mu svoj za jastuk dala;
Jer se zaljubih čak i više
No Floris u Blanchefleur, s tog ja
Srce mu dajem, nek se zna,
Duh, oči, život, prsa vrela.
Moj prijatelju lijep i mlad,
Kada vas drugoj budem krala
I legla s vama, bilo kad,
I vaša usta ljubit stala,
Nek svaka druga slast se briše:
Vi mjesto muža, slast je sva,
Ako mi vaše srce da
Riječ da će činit što bih htjela.

JAUFRÉ RUDEL
(između 1130. i 1170.)
Činjenica da je Rudel otišao 1147. u križarsku vojnu, iz koje se nije
nikada vratio, uz neke motive iz njegovih pjesama, poslužila je stvaranju
poetične legende oko njegova imena. Pjesme mu pjevaju o ženi koju
pjesnik nikada nije vidio; ona živi daleko i on je uzalud nastoji vidjeti.
Legenda je tu ženu našla u grofici od Tripolija. Kada se pjesnik, krenuvši
zbog nje u rat, našao na domak svoje ljubavi, smrtno se razbolio
te je izdahnuo na njezinim rukama. Rudel, pjesnik uzvišene »daleke
ljubavi«, stvorio je jedan od najslavnijih toposa trubadurskoga pjesništva.

♦ ♦ ♦
Lanquand lijorn son lonc en mai
Za vrijeme dugih dana maja
pjev ptica volim iz daljine,
i kad otidoh iz tog kraja,
sjeća me drage iz daljine:
mrk idem, sjetan, ćuteć žud,
pjesma, glog cvjetni, sav taj blud
raduju ko i zima mene.
Ja znam da dat će Bog iz raja
da vidim ljubav iz daljine;
al dobro što mi malo traja,
dvostruko boli iz daljine.
Hodočasnički, ah! na put
da krenem, da moj plašt i prut
vide te lijepe oči njene!
O radosti za tog što zdvaja
kad dâ mi zaklon iz daljine:
htjedne li, ja ću sred tog gaja
ostati, premda iz daljine:
tad će se slatki smijeh čut svud,
dalek njen dragan svit na grud
na smjeliji kad prijedlog skrene.
Poći ću sretan i pun vaja,
ako je vidim iz daljine:
al ne znam kada, jer ne spaja
nas ništa osim te daljine:
mnogo je hoda, puta tud,
vrač nisam, zato nemam kud...
Nek Bog u ruke sve to djene!
Za mene ljubav nema sjaja,
samo ta ljubav iz daljine,
jer blagost i dobrotu zbraja
kao ni jedna iz daljine;
krepost se njena zna i ćud,
prîstô bih da Saracen hud
utamniči me zbog te žene!
Nek Bog, što sve to gleda s kraja
i stvori ljubav iz daljine,
dâ mi, što srce uvijek haja,
da vidim ljubav iz daljine,
stvarno, da plati sav moj trud,
da sobu i gaj, tako bud,
stvori u dvorce neviđene!
U pravu je tko kaže da ja
ljubavi željan iz daljine
zovem se, jer me ne opaja
drugo do ljubav iz daljine.
Žudnje mi priječi netko lud,
jer meni je prorečen sud:
od ljubavi ćeš stradat zlene.
Žudnje mi priječi netko lud.
Nek proklet je tko kaza sud:
od ljubavi ćeš stradat zlene!

Quan lo rius de la fontana
Kad razbistri se mlaz fontane,
kako i treba u čas nov,
kad divlje ruže bukne cvat
i šumom razlegne se jeka -
to slavuj pjeva s vrha grane
i pjesma izvija se meka -
što ne bi jeknula i moja?
0 ljubavi sa tla daleka,
zbog vas mi tijelo muči jad,
a naći mu ne mogu lijeka,
osim da dođem na vaš zov,
dok ljubavne me želje mame
za zastor, il u cvjetna polja
u društvu željene mi dame.
Al prilike mi nema sad
1 ne čudim se što sam plamen,
jer niti jedna od nje bolja
kršćanka nije, ne da Bog,
ni Židovka ni Saracenka;
kog malo njenog srca čeka,
tog uistinu manom hrane!
Moja je želja stalna tijeka
k toj, kojoj najviše sam rad;
a znam, zavarava me volja,
ako je izgubljena za me;
oštrije bode nego glog
bol što u slasti nade lijeka!
al nemoj stog se smilit na me.

MARCABRUN
(između 1100. i 1150.)
Ovaj trubadur, poznat po svome oporom značaju, izdvaja se medu
svima drugima kao ženomrzac i neprijatelj kulta žene, koji je upozoravao
na prijevare ljubavi. Marcabrun vlada pjesničkom formom, istražuje
njezine mogućnosti, što ga dovodi do namjerno zagonetnoga izražavanja.
»Smatram učenim«, rekao je, »onoga koji u mom pjevu pogađa
što svaka riječ znači, a zbunjen sam kad moram razjasniti neku nejasnu
riječ.« Po tome je Marcabrun predstavnik pjevanja koje je dobilo naziv
trobarclus (zatvoreni ili zaključani pjev). Legenda govori da je pjesnik
poginuo zbog svoga poganoga jezika.

A la fontana del vergier
Gdje česmu sakri lisnat lug,
gdje potoku je zelen rub,
gdje sjenu baca pitom dub,
a bijeli cvat je uokol,
nov pjev u krošnji i na tlu,
samcatu samu nadoh nju,
što ne brine se o meni.
Ta djevojka je divan stvor,
kći onog koji ima dvor,
i baš kad mišljah: ptičji kor
i vrt, što više nije gol,
veseli je - ne budi spor,
saslušat tvoj će razgovor -
držanje ona promijeni.
Kraj vode plačuć u beskraj
iz srca pusti uzdisaj:
»Isuse, što ste svijetu kralj,
zbog vas mi raste golem bol,
jer vaša bruka moj je kraj -
najbolji odoše u dalj,
a vi ste to izvoljeli.«
»S vama će drug moj, nikom par,
odnosi lijepost, hrabrost, žar,
a meni osta velik kvar,
čežnja za njime, suza sol;
aj, Luju kralju želim zla,
što obavijest i nalog da,
pa bol sad srce bode mi.«
Kad začuh njezin tužni krik,
uz izvor stadoh, do nje tik,
»Ljepoto«, rekoh, »prevelik
nagrdit će vam lice bol.
Ne tužite ko očajnik,
jer taj što gaju mijenja lik,
možda vama radost podijeli.«
»Gosparu, ja ko i grešnik mnog
znam da će milost dat mi Bog
u slavi svijeta vječitog,
kad napustimo suzni dol;
al ovdje uzima mi tog
koji mi godi; plačem stog
što on daleko ode mi.«

PEIRE VIDAL
(1150. - 1210.)
Peire Vidal pobrinuo se da nam u svojim pjesmama od svih trubadura
ostavi najviše podataka o sebi. Imao je više mecena, kojima je bio
odan, ali s kojima se isto tako znao posvaditi. U velikaškoj službi mnogo
je i daleko putovao, pa je prigodom udaje aragonske princeze za madarsko-
hrvatskoga kralja Emerika boravio na njegovu dvoru. U Vidalovu
djelu zastupljene su sve klasične vrste trubadurske poezije, a gotovo
sve njegove pjesme prožima šaljiv ton, ponajviše kada govori o sebi.

A toi domna'm sui donatz
Gospoji toj obećah se
kojoj je život ljubav, slast,
vrednota, štovanje i čast,
od čeg ljepota veća je,
ko zlatu kad ga oganj žga,
a kako mene usliša,
ko da sam vladar svijetu svem
i kralju feud podjeljujem.
Ja radošću sam okrunjen
i iznad careva sam svih,
jer draga mi komtura kći,
i toliko sam zaljubljen
da mi je draži malen trak
od gospoje Raimbaude znak
no kralju Rikardu Poitiers,
negoli Tours, nego Angers.
Pa neka sam i vukom zvan,
i nek pastira čujem zov
i neka na me dignu lov,
zbog toga mene nije sram,
i volim spleten hrast i bor
više no kuću, nego dvor.
Dok kročim k njoj kroz led i snijeg,
od mene nema sretnijeg.
Vučica kaže da sam njen,
a bome sam joj zajamčen,
jer ja njoj više pripadam
no ikome, no sebi sam.

ALBA
Alba (zora) naziv je za ljubavne pjesme u kojima se pjeva o ljubavnicima
koji se nakon zajedno provedene noći, opomenuti noćobdijinim
poklikom, moraju rastati. Ta pjesnička vrsta postojala je najprije u narodnom
pjesništvu pa su je odatle preuzeli pjesnici.

NEPOZNATI PJESNIK
(kraj XII. stoljeća)
ALBA
En un vergier sotz fuella d'albespi
U vrtu, gdje se lisnat stere glog,
Gospoja grli prijatelja svog,
Dok stražar: Zora! duhne u svoj rog.
O Bože, Bože, zora! Zar to sviće već!
»Da dade Bog da uvijek traje noć,
Pa neće morat prijatelj moj poć,
A stražar zoru vidjet neće moć!
O Bože, Bože, zora! Zar to sviće već!
Još cjelov meni, prijatelju, daj,
Na livadi gdje ptice bude gaj;
Sve to za inat ljubomornom znaj:
O Bože, Bože, zora! Zar to sviće već!
Igrajmo slatku novu igru sad,
U vrtu, gdje se čuje ptica sklad,
U sviralu dok duhne stražar mlad.
O Bože, Bože, zora! Zar to sviće već!«
(Prijatelj odlazi)
U slatkom dašku što mi u taj mah
Od prijatelja lijepog stiže plah,
Ja popih zračak slatki, njegov dah:
O Bože, Bože, zora! Zar to sviće već!
Gospa je mila, zabavna je sva,
S ljepote mnogi gledati je zna,
U srcu joj je vjerna ljubav ta.
O Bože, Bože, zora! Zar to sviće već!

NEPOZNATI PJESNIK
ALBA
Quart lo rossinhols escria
Kada slavuj kliktat stane
Mnogo prije zore rane,
S dragom ja sam ispod grane,
Ispod cvata,
Čekajuć da stražar s vrata
Vikne: ostavi sad san!
Sviće zora, bijeli dan.

BERNART DE VENTADORN
(1148. - oko 1200.)
Sin pekara i kuharice u dvorcu Ventadornu, Bernart je bio štićenik
kraljice Alienor Akvitanske, koju je pratio na mnogim putovanjima sve
do Engleske. Ovaj pjesnik, kojega većina smatra najvećim trubadurom,
pisao je u svim svojim pjesmama o ljubavi. Ljubav je po njemu jedino
nadahnuće pjesništva: »Pjev je vrijedan samo ako dolazi iz srca, a pjev
može poteći iz srca jedino ako tanana ljubav prebiva u njemu.« Bernarta
ne privlači umijeće forme ni zakučasti trobar dus. Jedino je imena
svojih ljubavi u svojim pjesmama brižno skrivao pod alegoričnim
pseudonimima. Njegova je pjesma jednostavna, proljetno ponesena i
izrazito glazbena, a takvi su i sačuvani napjevi pjesama. Premda u njegovoj
poeziji prevladava sjetna i bolna intonacija, njegove pjesme, primjerice
i ona koja započinje prizivanjem ševe, prolaze cijelu ljestvicu
osjećaja što ih pobuđuje ljubav. Tom pjesmom nadahnuo se i Dante u
XX. pjevanju Raja, metaforizirajući sliku ševe.

Can vei la lauzeta
Kad vidim ševu kako spram
sunca od sreće krila vije,
da gubi svijest i svaki gram
od slasti što joj srce mije,
ah! kako žudnjom ovaj gaj
ispunja meni sada grud,
čudim se što mi, u čas taj,
srce ne rastopi ta žud.
Avaj! ja smatrah da sve znam
o ljubavi, a znam od svïjeh
najmanje, ne znam suzbit plam
ljubavi za tom što se smije
jadu mom; sveg me uze, kraj
ona je moj, sav svijet i prud;
kad ode, meni osta, vaj,
tek žedno srce, plač i stud.
Ne vladah više sobom sâm,
ne pripadah sam sebi, mrijeh
kad dade mi da pogledam
u zrcalo, u zjene dvije.
Zrcalo, kad tvoj vidjeh sjaj,
od čežnje klonu svaki ud,
potonuh sav u tvoj beskraj
ko lijepi Narcis u vir lud.
Više se ne pouzdavam
u žene; kao nekad prije
neću ih branit, ako sam
jednom, to sad mi na um nije.
Ni jednoj nije stalo, daj
nadi je! Ni njoj čija ćud
skonča me; sve na svijetu, znaj,
iste su, stog im bježim svud.
Ni moja nije bolja, sram
neće je bit, nju isto bije:
što mora, neće, kažem vam,
a što joj brane, činit htije.
U nemilost sam i očaj
zapao, ko lud gazim sprud;
i ne znam otkud ovaj vaj,
visoko ciljah, to je sud.
Milosti nema ko ni kam
(neznano dosad bilo mi je),
jer ona ju, pretpostavljam,
ne posjeduje, gdje je krije?
Tko vjerovo bi, kazivaj,
da nesretnika ovog, hud
što bez nje neće vidjet raj,
ta čini mrijet uzalud.
Jer molbama ni zakletvam,
ni pravom neće da se svije
ta gospa, niti drag joj sam
jer ljubim je, njoj neću rijet
to nikad više, tom je kraj!
Smrt ljubav dâ mi, smrt joj bud
Kad neće me u zagrljaj,
idem u izgon, ne znam kud.
Tristane, sad me gubiš, vaj,
ucviljen idem, bilo kud.
Napuštam pjesni, tom je kraj,
ljubavi, sreći, smrt sad bud!

♦ ♦ ♦
Lo tems vai e ven e vire
Vrijeme dolazi, bježi, teče,
mjeseci, ljeta, dana trista,
a moje srce što da reče?
Moja je želja uvijek ista,
niti se mijenja, nit me minu,
jer vazda želim nju jedinu,
koja mi ne htje radost dati.
Ona se smije, jer joj godi,
a mene muči bol paklena.
Igra, kojoj me ona vodi,
za me je dvaput izgubljena,
jer ljubav lako gine, bježi,
kad samo jedno za njom teži
i dok je drugo ne prihvati.
Ako sam brukom tom pogođen,
sve mi to moja pamet dade,
jer nije stvor, od majke rođen,
služio tako, a bez nade.
Ne kazni li me ona sama,
još ludi bit ću, jer ludama
batina samo razum vrati.
Zato pjevati više neću,
kao što moj je htio meštar,
jer pjesma mi ne donije sreću,
iako strofa bje mi vješta;
bilo da zborim il se tužim,
ničemu sve mi to ne služi,
uvijek me ista bijeda prati.
No neka, neka samo čini
od mene što je njena volja,
neka me muči, neka kini,
jednom će ipak postat bolja,
jer iz Svetoga pisma slijedi
da dan radosti više vrijedi
nego sto dana kad se pati.
Ljubavi dobra i jedina,
lice prožeto rujnom bojom,
stasito tijelo, puti fina,
što Bog je stvori rukom svojom,
0tebi uvijek ja sam snio
1 drugu nisam požio
nit ću za drugu ljubav znati.
Pojavo divna, liče mio,
On što te stvori, kad bi htio
da me uz tebe k sreći vrati.

Can vei laflor, Verba vert et lafolha
Kad vidim cvijeće, zelen list i vlati
i čujem da u šumi ptica pjeva,
od radosti što u mom srcu sijeva,
hrani se pjev moj; rada, raste, cvati.
Ne čini mi se da što vrijedit smije
tko ljubavi i radosti se krije,
kad zabavlja se svatko i vesèlï.
Da odričem se ljubavi, tko veli,
da krzmam ljubit jer mi srce pati,
kad sebi sâm slobodu ne znam dati,
jer osvaja me ljubav, jer me strijeli
i strašću spram njoj najdraže me bije.
Prem volim jednu koja moja nije,
ljubav me, da joj vazal budem, skreće.
Gospodar, to u ljubavi se neće,
udvara kao prostak tko to želi,
ljubav prostotu mrzi, to je cvijeli.
Siromašne i moćne skupa meće;
kad ljubavnik za nižeg drugog štije,
s ponosom ljubav teško da se slije,
ponos mre, ljubav pravu ljubav prati.
Oholu slijedim što mi milost krati,
a bježim toj što na me milost lijeva,
i jer joj se ne javih od tog dneva,
pravo je da me s dveri svojih vrati;
postupa točno, jer lud bijah prije
što je ne viđah dugo, moj je grijeh,
zbog te, spram koje bešćutan sam cijeli.
Ludo se vlada svaki poludjeli,
sam sebi uvijek reže štap što mlati
i ranjava ga; patim, treba znati,
jer tražih druge ljubavni plam vreli.
Ipak zbog vjere što u srcu klije,
ako mi vrati nadu što me grije,
ničim bit neću uzrok njena gnjeva.
Zar bit će tako okrutna ta djeva,
klevete slušat koje su mi spleli,
jer ja gdje god sam, vazal njen sam smjeli,
u zalog dajem svoju glavu, revan,
njoj sam na volju, sklapam ruke dvije,
neću se maknut njoj do nogu svijen,
u ložnicu dok ne bude me zvati.
Srca mog plač u oku što se zlati,
za glupost da se kajem predumnijeva,
na šteti bit će gospa ako snijeva
ne dat mi oprost te se zainati.
Svoj nisam, ta oko prsta me vije,
više od mene gubi kad ja mrijem;
najbolje kad nagodit bi se htjeli.
Pozoru lijepom mome glas taj plije,
jer ta što razbor sav uzéla mi je,
gospe me liši, od sebe me dijeli.
Preporučam vas Bogu najtoplije,
Tristane, buduć da se nismo sreli.

♦ ♦ ♦
E mainh genh se volv e s vira
U raznom vidu vrti, kreće
moja se želja, ide, bježi,
k mjestima gdje mi volja teži.
Ne staje srce, sve je veće,
tako sam sretan sada
zbog ljubavi što mnome vlada;
obuzdati se ne znam ja!
Tjeskoba ljubav razbit neće
nit ljuta riječ što na nju reži,
kad u njoj prava vrijednost leži.
Onaj tko na nju uzde meće,
što radi, ne zna tada,
jer nije dobro bilo kada
da njoj se čini kakva zla.
Nisam ljut, ja sam prepun sreće.
Premda se gospa slabo njezi,
neću se žalit nikad; svježi
san sva je, čista kao cvijeće,
pa mene drži nada
da milost će mi pružit mlada,
htjednem li da mi oprost dâ.
Veselje mojim srcem šeće;
zbog strasti kojoj sam u mreži,
meni je proljet i kad sniježi.
Gle: da je bliže, zar to sve će
pružit mi više slada?
Da, trpio bih manje jada
kad zadržala bi me ta.
Glasnice, srce moje mrijet će
što već s njom nisi sada.
Podi i vrati se iz grada,
al neka ovu pjesmu zna.

♦ ♦ ♦
Non es meravelha s'eu chan
Nije čudno da ja pjevat znam
Bolje od ma kôg drugog pjevača;
K ljubavi me više srce svraća,
Nalog njen ja bolje usvajam
Srcem, tijelom, umom, znanjem
I snagom, svim što u nju stavih;
Toli prema njoj me ljubav plâvî
Da ni za što drugo ja ne hajem.
Samo mrtvac ljubav ćuti manje,
Slatki okus što u srcu jača,
Bez ljubavi život siv je, mračan,
Ljudima je tek na zaziranje;
Toli me ni Bog ne mrzi sâm
Da ću i za dân život nastavit
Te dosadom pustom sebe mlavit
Ako ljuven već ne ćutim plam.
U svojoj vjeri posve iskren sam,
Ja najbolju ljubim, najkrasniju,
A uzdišem, oči suze liju,
Volim je do boli, izgaram,
Sto mogu kad ljubav uze mene:
Iz tamnice u koju me stavi,
Ključ je sućut, jedini i pravi,
Kad je ona duše nesmiljene.
Plemenito ljubav rani mene
Tim okusom sladim još od sviju,
Stoput dnevno mrem od boli snijuć
Oživljenje radošću zbog žene;
Bol moj ima lice tako krasno,
Više volim bol no dobro ikog,
Pa kad mi je bol dobra toliko,
Nakon boli primam dobro lasno.
Bože, da se ljubavnici pravi
Otrijebe od lažnih medu njima,
Da se opadačima, jalnima
Nasred srijede čela rog pojavi,
Sva srebra, sva zlata, blago skrito
Dao bih, sve što čovjek imade,
Samo da mi moja gospa znade
Kako ja nju ljubim istinito.
Kad je vidim, tako je očito
Po licu mom, boji i očima:
Od straha me svega trese zima,
Ko list na vjetru silovitom;
Ko dijete sam, ljubav um mi travi,
Ljubav me sebi samom krade:
Čovjek koji sav joj se predâdê,
Darom tek će naklonost izjavit.
Ništa od vas neću, gospo mila,
Nego da za slugu uzmete me,
Kao gospar služit ću sve vrijeme
Ma kakva mi za to plaća bila.
Pod zapovijed vašu stoga stadoh,
Poniznoga tijela, vedar sav,
Jer vi niste ni medvjed, ni lav,
Nit ćete me ubit kad se dadoh.
Mojoj Cortes ovu pjesan šaljem,
Nek s utjehom u njoj nade radost
Dokle put je njezin nosi dalje.