Brodolomi (odlomak iz romana)

Sa tromim snijegom silaze gubavci.
(Ren A' Char u pjesmi “Pobjeda svjetlosti”)

*

Posljednji leprozorijum u Evropi nalazi se na jugoistoku Rumunije, među isto tako leproznim pejzažima tamne, jalove zemlje, prošarane ugojenim dimnjacima termoelektrana i ostacima nekad velikih šuma. Davno je nestalo plodno grumenje koje pamti teške stope dakijskih vitezova Borebiste i Decibala, vazda spremnih da zariju željezo u blistave sapi rimskih konja, u site trbuhe stasitih Trajanovih legionara. Vlad III Cepeš i Mirča Stari, moldavski Stevan Veliki “Atleta hrišćanstva” i Mihailo Neustrašivi, odani apostoli božanske riječi, nekad bjehu sazvježđa u koja se gledalo očiju punih nade dok su krive otomanske sablje točile rijeke mlade krvi.
Davna povijest ove zemlje bila je raspeta a vole to reći mnogi - između kandži starih i zlih lavova čije su grive umazane lešinama pokorenih miliona.
No slavu hrabrih Rumunija nije zaboravljala. Rijeke prolaze ali ostaju stijene, kaže rumunska poslovica, te i danas možete čuti sjećanja što pripovijedaju o herojskim podvizima Cepešovih legija riješenih da posljednje titraje snage poklone rođenoj zemlji.
Moj dragi cimer Roberth W. Duncan običava reći da je istorija treće oko čovječanstva i da se njime mogu jasnije sagledati nedokučive jazbine našeg melanholičnog doba. Uvijek odgovaram citirajući Emila Ciorana koji piše da bi u svijetu bez melanholije slavuje pekli na roštilju, a R.W. Duncan zatim kaže kako ga sablažnjava pomisao na očerupanog, metvicom i bijelim lukom garniranog slavuja pa preklinje da više ne pominjem tu bolesnu situaciju. Počinjem da cvrkućem kroz škrbavo zubalo, mašem rukama, kružim po sobi sve dok se R.W.D. ne dohvati papuču i zavitla je ka mojoj glavi. On želi da spava. A ja to ne mogu.
Volio sam da stojim na prozoru dok se po mojoj lobanji valjaju ulomci istorije netom pretvorene u prah koji za suvih ljetnih večeri dođe u svježem vjetru sa Karpata ili onom toplijem što ravnomjerno duva silazeći niz stjenovite obronke Transilvanijskih Alpa. Osjetim miris šume i borovnica, dah bujnih polja, cvijet patuljastog jorgovana; ukus stijenja, čestica koje krckam među zubima i koje se zabadaju u ljupku sjenu katarakte. Kad zatvorim desno oko što veselo puca od zdravlja, na pejzaž se spusti zavjesa magle: mjesečina postaje zgažena žvakaća guma, a cimer usnuli pacov. Ljubičasta svjetla obližnje fabrike vještačkog đubriva trepere kao umiruće zvijezde dok mermerno poprsje Alexandrua Ioana I posađeno nasred bolničkog dvorišta, jedva odaje znake prisustva. Otvorim desno, zatvorim lijevo. Namignem jednim pa drugim. Spuštam i podižem kapke uživajući u privA'-dualizmu svijeta.
Stranice koje slijede zapisane su desnim okom uz nepokolebljivo učešće razuma i svijesti.
Ljudi koje sam na mom putu susreo i upoznao - pretpostavljate da o Decibalu i Borabisti, pa ni o kralju Joanu ne mogu reći ništa iz prve ruke - biće zapisani onako kako mi nalaže savjest. One što ih susreo nisam, a koji su igrom namjere ili slučajnosti postali neraskidivi dio mog života, pokušaću da pretvorim u riječi vodeći računa da ni jedno utisnuto slovo ne bude ožiljak koji grdi nepatvorenu ljupkost istine.

PRVO POGLAVLJE

Šesnaestog aprila 1989. ustajem prije svih. Kanim ubrati nekoliko još nerascvjetalih narcisa izraslih uz južni zid bolnice. Želim da cvjetaju u mojoj sobi, pa se niz dva reda stepenica sa drugog sprata, spuštam noseći konzervu vrhom punu vode. Prethodne večeri bila je ispunjena kolutovima ananasa koji smo Roberth i ja zgrickali u slast. To voće je redovno zaobilazilo pažnju carinika i izgladnjelih rumunskih seljaka pa bi - nakon što oni maznu sve iole vrijedne namirnice iz paketa pomoći Međunarodnog crvenog krsta - na dnu velikih kutija ostajale samo konzerve sočne tropske zeleni. Pretpostavljam da se radilo o nekom prehrambenom sujevjerju tipa: kafa iz Južno- afričke republike je radioaktivna ili jabuke sa Novog Zelanda su vještački obojene...
Bilo je ugodno gledati sniježne obronke udaljenih planina misleći na ruke karipskih djevojka, na prste koji su svega par mjeseci ranije milovali hrapavu kožu ploda čijim se srcem upravo naslađujete. Dok gutamo ananas oblizujemo u mislima i te nježne dlanove, pa se ne stidim reći da sam, kusajući ga, često doživljavao blagu erekciju.
Narcise treba ubrati prije sunca čiji zraci već grickaju visoku krivulju dima nad fabrikom vještačkog đubriva. Tako ih uhvatite dok spavaju zatvorenih latica i prenesete u drugi krevet. Hladna voda čini da ostanu svježi nekoliko nedjelja i cvjetaju svakog jutra.
Odvajao sam ih od zemlje lomeći stabljike centimetar iznad površine. Važno je ne povrije- diti krupnu lukovicu jer ona krije još mnogo žutog cvijeća za godine koje stižu. Za grobove koji će čuvati leprozne kosti mojih prijatelja.
Od 1981. sahranjuju nas u krugu bolnice da bi smanjili troškove transporta do kremato- rijuma u Bukureštu i izbjegli slanje urne rodbini rasutoj diljem kontinenta. Sjećam se da ova promjena nije izazvala bitnije negodovanje jer su svi - moram konačno reći gubavci - ovdje provodili dane zahvaljujući upravo srodnicima preplašenim našom starozavjetnom bolešću. Jer lepra je u svijesti ljudi najčešće dozivala dvije stvari: 1. kadrove iz Wylerovog “Ben-Hura” - koloniju gubavaca koji tumaraju planetom kao božji kažnjenici osuđeni na prezir i bolnu smrt u usamljenim pećinama daleko od grada; 2. strah od biološkog čudovišta, uljeza u dvadeseti vijek, koji se u ovo doba spustio fatalnom greškom prirode ili pak zaslugom svevišnje pravde.
Vjerovali su da naše blijede guke mesa, kupaste izrasline po leđima, rukama i vratu, sadrže sjemenke bolesti spremne da se vinu u svijet, demokratski šireći najstariju među svim bolestima. Tupavi rumunski seljaci - sa sviješću razjedenom iracionalnim strahovima i sujevjerjem - smatrali su nas žigosanim otpadnicima ljudkog roda, ujedno veoma zlim, te su branili svojoj ružnoj djeci da se igraju stotinama metara od kruga ograde leprozorijuma.
Uvijek sam imao utisak da se na naše zdanje i njegovu neposrednu okolinu gleda više kao na staro ukleto groblje po kojem gmižu dusi, nego kao na medicinsku ustanovu. Tome su, vjerujem, doprinijele i dugačke lanene mantije: neophodna zaštita od sunca i pogleda bolesnika. Hoću reći: barem od pogleda onih koji su imali oči.
Svaki gubavac želi da zna na koji način su unakažena tijela drugih. To je standardna tema prepričavanja u četiri, u nekim slučajevima tri ili dva oka. Najosjetljivija mjesta su muški polni ogani, u određenim stadijumima bolesti veoma slični sasušenom korijenu lincure ili, prije, krivim i neupotrebljivim staračkim prstima. Stanje ovog dijela tijela prećutno je određivalo status pacijenta u koloniji.
Imao sam rijetku sreću da moja muškost ostane netaknuta Hansenovim čarolijama. A kako sam i prije bolesti bio obdaren pristojnim dimenzijama, pozicija vašeg pripovjedača - ubrzo nakon dolaska - definisana je statusom vođe; šta god da je to značilo na ovom mjestu.
Kada treba podijeliti milostinju Katoličke zajednice ostavljenu na kapiji, procijeniti koliko će drva biti utrošeno za ogrjev, razvrstati rod krompira i trešanja na jednake djelove - zovu da ja odlučim. Najčešće nema problema. Niko se ne buni ili nema dovoljno snage za takvo što. Negodovanja se svode na mumlanje ispod lanenih kapuljača ili sitne svađe u tamnim hodnicima zdanja. No stvari su katkad izmicale kontroli što je uključivalo primjenu radikalnih mjera uz pristanak ostalih bolesnika. Ergo: Cion Eminescu raspali Mstislawa Kasiewicza cjepanicom po glavi, a sve zbog nedoumica oko veličine udijeljenih im plodova paradajza. Tada morate reagovati pravedno i brzo.
Nevoljko sam otvarao vrata podrumske prostorije br. 42, koja je zajedničkom odlukom proglašena mogućim zatvorom u slučaju nedozvoljenih ponašanja. Tokom boravka u leprozorijumu otključana je svega četiri puta. Nesretni Cion je u broju 42 proveo zasluženu noć, ali i jutro poslije, odbijajući da izađe uvrijeđen kaznom. Kada je M. Kasiewicz velikodušno ponudio zatočeniku svoje sljedovanje sočnih crvenih lopti, Cion je uz jecaje izašao vani. Neprijatelji su se toplo zagrlili i sve se vratilo uobičajenom stanju stvari.
Topli zagrljaji Mstislawa Kasiewicza i Ciona Eminescua docnije su razmjenjivani u intimi soba visokog stropa, na madracima ispunjenim buđavom vunom, u kupatilima i slijepim hodnicima leprozorijuma. Nisam shvatao kako prevazilaze nakaznost tijela pristojno uništenih bolešću. Cionu fali nos pa umjesto njega sa lica zjapi mračna i sluzava jazbina u koju možete zavući najmanje dva prsta. Ostatak nije izazivao veću privlačnost. Desna noga, bez stopala, vuče se po zemlji kao truplo, dok lanenu mantiju od leđa odvajaju vanredno krupne kvrge otvrdlog mesa.
Kasiewicz pati od drugačijeg oblika saka- ćenja. Oznake lica su na broju ali stradali su zglobovi svih udova. To čini da Mstislawov hod asocira na kretanje kakve overdimension lutke u najcrnjim dječjim košmarima. Kako god da je izgledao spolni odnos ovih nesretnika siguran sam da M.K. nikad nije bio na koljenima.
Prva negodovanja na račun njihovih odnosa počela su iz krajnje pragmatičnih i isto toliko besmislenih razloga. Trideset šesti broj Medicinskog glasnika (januar 1984.) štampanog u Bukureštu pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija pompezno je najavljivao “novu bolest koja će izmijeniti lice svijeta”. Narednih dana svi su iščitavali stranice posvećene AIDS-u, neki uz podsmijeh, neki uz ravnodušno nerazumijevanje. Zapazio sam da je pojava nove biološke pošasti izazivala i određenu dozu ljubomore. Moglo se osjetiti da lepra uživa čudno strahopoštovanje svojih žrtava. Tokom žučnih rasprava u dvorištu, iskrsavale su bezumne rečenice prezira i mržnje koje su Sindrom stečene imunodificijencije nazivale medijskom farsom namjerenom da diskvalifikuje renomirana čudovišta poput kuge, kancera, sifilisa i naravno lepre. Oni su voljeli svoju bolest poštujući je kao dostojnog neprijatelja.
- Od AIDS-a najčešće obolijevaju intravenozni narkomani, hemofiličari i homoseksualci - čitao je naglas Ingemar Zoltan dok su ostali značajno klimali glavama razmjenjujući šapate u kojima su se, ne slučajno, prepoznavala imena: Cion i Mstislaw. Nakon tog saznanja, odnos prema ljubavnicima se znatno izmijenio. Ne shvatajući prirodu nove bolesti, vjerovali su da je ona zlo dijete samog homoseksualnog čina. Klonili su se Kasiewicza i Eminescua kao da su... Htjedoh reći - gubavci. Trebalo ih je razumjeti.
Ko nije do tančina upoznao suptilne ćudi tijela i uma deformisanog leprom, pomučiće se da shvati naizgled iracionalna ponašanja koja u sebi često kriju sasvim drugačije podsticaje od onih na koje ćete pomisliti kao pripadnici drugog svijeta, svijeta ne-gubavaca. Dijagnoza važi i za slučaj ekskomunikacije Ciona i Mstislawa čija je bit uzmicala pred bukom oko nove bolesti i njenih navodnih apostola - homoseksualaca.
Pravilo koje su date činjenice godinama uobličavale govorilo je da u leprozorijumu ne može i ne smije biti emocija. Svi smo jedno tijelo koje diše bolešću, spava bolešću i odumire iz istih razloga. Usuđujem se da ovaj praktični mehanizam nazovem djelom sila prirodne ravnoteže usmjerene ka elementarnom očuvanju krhkog fizičkog i mentalnog zdravlja ljudske rase.
Likvidacija polnog organa je ukidala reproduktivne nagone, a time i mogućnost začeća unutar zajednica oboljelih.
U mom leprozorijumu, uz jedanaest muškaraca, boravila je i gotovo jedna žena.
Neodređenost dugujem staroj ruskinji Margareti Josipovič koja je od kada pamtim bolničke dane bitisala u stanju poluhibernacije. Iz sobe nije izlazila godinama, a smrt nije htjela da pokuca na vrata. Kucao sam jednom nedjeljno samo ja; i nakon što bih strpljivo sačekao da glasne žice izbace jedva čujno mumlanje, ulazio da joj izmjerim puls i saspem nekoliko kašika čorbe u grlo. Margareta je uzvraćala pripovijedanjem: sjećanjima koja sežu u posljednje dane carske Rusije i svirepe gulage sibirskih tundri, ali i u ranu istoriju leprozorijuma, nakon otvaranja.
Hrapavi glas je dolazio duboko iz utrobe šireći se sobom u niskim frekvencijama. Nakon desetak minuta činilo se da ga čujem odasvuda. Pričala je tečno, ustaljenim tonom koji je podsjećao na zvuk stare gramofonske ploče.
Njen ruski me je katkad dovodio do ludila. Govorila bi o carskom dobu upotrebljavajući pregršt arhaičnih termina i egzotičnih pridjeva koji su moje školsko znanje jezika podrivali u korijenu. Ako bi pripovijedala o Crvenoj Rusiji, tada bi marširali strojevi drskih naziva raznoraznih komiteta i titula sitnih Staljinovih činovnika, koji su, ako sam dobro razumio, zaslužni što se njeno i dupe njenog mužža godinama smrzavalo na sibirskoj zemlji. Margareta Josipovič je u gulagu broj 32-A zaradila i Hansenov bacil. Slomljena teškim bremenom lepre, hrabra žena je ipak uspjela da svoj um održi zdavim do posljednjeg dana. Odustajanjem od tijela kojem je svjesno uručila otkaz nadajući se samilosti kolega bolesnika, Margareta Josipovič je posljednjih deset godina utrošila plutajući crnim morem sjećanja, vječito se žaleći na hladnoću, sibirsku hladnoću za svagda nastanjenu u njenoj lobanji.
Muke ostalih, pa i moje, počinjale su svanućem. Pruga plavih radničkih kecelja odlazi na posao, a vi dan dočekujete bolovima različitog inteziteta. Komunikacija sa svijetom najčešće počinje tako što sagledate da li ima novih promjena na tijelu. Shodno rezultatima, vaše raspoloženje će se kretati od samoubilačke depresije do blage veselosti.
Ogledala u sobama leprozorijuma vidjela su užase dostojne pakla. Svaka je imala po jedno te ste već od ranih jutarnjih časova slušali psovke ili bolne jauke - dokaz da je Hansen prethodne noći bio itekako vrijedan. Strah je nagonio mnoge da umišljaju kako je kvrga na vratu upravo izrasla, da je komad nosa skrenuo ulijevo ili da je koža nadlanice postala nepriro- dno hrapava. Možete samo pretpostaviti šta se događalo s druge strane očiju. Jer kakve sve misli prizove najobičnija glavobolja!
Mycrobacterium leprae je dakle vajao, ne samo tijelo već i um, čineći ga katkad unaka- ženim poput zjapećih rana na vratu i leđima. Teško je očekivati da ove okolnosti uzgajaju dobronamjernost i optimizam svojstven ljud- skom rodu, ali ne želim reći kako toga u lepro- zorijumu nije bilo. Možda je uz tjelesnu ružno- ću lakše dolazila do izražaja i ona druga, nastanjena u biti čovjekovoj.
Mog cimera Robertha W. Duncana ni u kom slučaju nisam mogao privesti tim kriterijumima na sud. On je vedru narav zadržao uprkos bolesti, ignorišući njene podvale i zamke. S toga je bio nagrađen veoma sporim napredovanjem bacila koji se glasno javljao - vođen nedokuči- vim časovnikom prirode ili Boga, htjedoh reći - baš u trenucima kada pomislite da ste možda izliječeni.
Zahvaljujući Roberthu W. Duncanu, godine provedene u leprozorijumu dojmile su se kraćima. R.W.D. nikada nije zaboravio moj rođendan. Kao poklon sam uvijek dobijao stvari savršeno prilagođene mojim potrebama ili ukusu. Najdražu među njima, Bijeli album Bitlsa u izdanju Jugotona, pamtiću cijelog života kao zvuk dobrote i neokrnjenog prijateljstva. Sjećam se da je stari Ingemar Zoltan slušajući sa zvučnika razglasa Back in the U.S.S.R. vrištao od sreće vjerujući da sluša propagandnu koračnicu koja prenosi ultimatum ruskim ten- kovima na ulicama Budimpešte. Svakodnevno je, marširajući hodnicima, tražio još i radosno uzvikivao refren filovan njegovim anti-sovjetskim parolama.
Roberthovi pokloni su zračili nedokučivim oreolom potencijalnih intimnih dragocjenosti. Prevrćući ih u rukama, imao sam čudni utisak da sam ih jednom davno posjedovao i da se oni sada vraćaju dozivajući uspomene. Stari špil Piatnikovih karata, perorez sa drškom od ružinog drveta, mali kineski akvarel uokviren ebanovinom, turska lula - svaka od tih stvari zauzimala je posebno mjesto na noćnom stočiću.
Uporno je odbijao da kaže kako do njih dolazi, a ja sam nakon par pokušaja prestao da insistiram, računajući da je i to neka vrsta talenta, poput spisateljskog ili muzičkog dara. Nekoliko dana uoči mog rođendana, pažljivo sam pratio Roberthove kretnje, no nikad mi nije izbivao iz vidokruga duže od pola sata što je bilo nedovoljno za odlazak do najbližeg sela ili fabrike vještačkog đubriva. Katkad bi tokom šetnje dvorištem dobacivao zagonetne osmijehe znajući čime razbijam glavu suzdržavajući se da ga još jednom upitam: kako?
Poklon koji sam dobio drugog aprila 1989. za moj četrdesetdrugi rođendan, nisam držao na noćnom stočiću, već duboko u postavi madraca ispunjenog ovčjom vunom. Roberth ga je ostavio pored budilnika tako da je uz histeričnu zvonjavu ruske “rakete”, kad sam ga ugledao, od uzbuđenja zvonilo i u mojoj glavi. Nisam bio spreman za ovakvu vrstu šoka koji je tihe proljećne dane pretvorio u bujicu sumnji, pret- postavki i nadanja. Uz to, veliki portret Nicolaija Ceausescua, koji se godinama osmjehivao sa zida zgrade fabričke uprave, bio je umazan katranom do neprepoznavanja.
Miješajući karte posmatrao sam planine na zapadu. Evropa je - tamo iza rubova Transilva- nijskih Alpa - zaranjala u još jednu noć. Osjećao sam kako bruji, poput velike matice, šaljući nizove kodiranih signala. Kada se Roberth W. Duncan nečujno došunjao iza mojih leđa, kada me dotakao po ramenu, karte su iz preplašenih ruku odletjele kroz prozor. Činilo se da padaju dugo, suviše dugo, levitirajući kroz gusti proljećni zrak. Znao sam da će se nešto uskoro promijeniti.
Roberth se smijao drhtanju mojih dlanova. Mirno je otvarao konzerve ananasa, a ja sam zamišljao da upravo otvara dvije Pandorine kutije, po jednu za svakog. Narednog jutra ste mogli vidjeti kako balansiram silazeći niz stepnice i nosim konzervu punu vode, za cvijeće; divne narcise uz južni zid leprozorijuma.
Ali narcisi nisu bili jedini razlog što sam šesnaestog aprila 1989. ustao prije svih.

DRUGO POGLAVLJE

Boli dok gutam ananas, a Roberth kaže da je to samo prolazna faza nakon koje slijedi totalna obamrlost jednjaka. Zato su gubavci u prošlosti često zarađivali sitne novce gutajući komade žara ili jedući staklo. Kaže da ću se vremenom navići, iako će mi nedostajati prijatno peckanje vrelog čaja. Njemu najviše fali preplavljujuća toplota crnog jim beama koji obožava. Roberth je Amerikanac. Pretpostavljam jedini Amerikanac na planeti zaražen ovom antikvarnom boleštinom. Rijetkim prijateljima i nekoj staroj tetki u Georgiji pisao je da ima AIDS i da će ostatak života provesti na Starom kontinentu. Želi da ga upamte onakvog kakav je bio, a ne kao onemoćalu sjenku bivšeg podoficira američke pješadije. Ljeta 1982. rekao mi je da je lepru zaradio u kurvarnicama Amsterdama, te žurno nastavio da prepričava zbitja tokom obuke u Arizoni. Nisam dalje propitivao suspregnut dobrim manirima, iako sam znao da niko od Hansenove djece ne objašnjava istoriju bolesti jednom rečenicom. Naracija je opširna i uvijek precizno stukturirana. Aussetzigeri je izvlače iz rukava kad god ih se, bar iz daleka, upita o porijeklu njihovog usuda. Cijelu istinu Roberth će ispričati tek godinama nakon mog dolaska ohrabren prijateljstvom.
Narcisi uvijek neprijatno podsjećaju na priču o ljepoti i njenom odrazu. Ne bih se začudio da to prekrasno cvijeće naprasno uvene pred prizorom mog unakaženog lica. Iako nemam krucijalnih nedostataka uobličenja, moj nos, obrazi i čelo su prekriveni velikim bradavicama. Kao da pod kožom rastu zrna graška. Leontijaza je uzela maha pa su obrve, trepavice, kosa i brada davno iščezli. No hrskavica nosa je u prilično dobrom stanju. Tome su doprinijele redovne doze tiosemikarbazona i antimonskih preparata koji su nekada pristizali u izobilju. Mogli ste se špricati kad god poželite: prije ručka, poslije doručka, u zoru ili tokom noći. Većina bolesnika je usvajala ovakav režim ne pretpostavljajući da vitla mačem sa dvije oštrice. Mycrobacterium leprae je ubrzo postajao imun na ljekove, te su bile potrebne slonovske doze da bi se, barem kratkotrajno, zaustavilo napredovanje bacila. Uz Roberthovu pomoć, precizno sam dozirao medikamente što je rezultiralo dugotrajnim uspavljivanjem Hansena. Godine 1984. nestale su i posljednje ampule dragocjenih supstanci. Tada smo se preorijentisali na terapije ljekovitim biljem koje se moglo ubrati u neposrednoj okolini. Nekoliko ruskih knjiga iz ove oblasti pomoglo je da veoma brzo otkrijemo najefektnije uvarke za smirivanje otoka i bolnih kvrga. Oblozi od lišća divlje maćehe blagotvorno su djelovali na nepodnošljivi svrab koji se javljao za kišnih dana tjerajući bolesnike da katkad od svojih, već unakaženih tijela, prave vulkane gnoja i sukrvice.
Stavljanjem trideset grama oljuštene i isjeckane stabljike paskvice na litar klučale vode dobijali ste nepojmljivo gorak čaj namjeren da olakša nedaće u grlu i jednjaku. Mlada kora brijesta mogla se naći tokom cijele godine u obližnjoj šumi. Jedino je ova biljka pokraj svog imena sadržala direktne sugestije za ublažava- nje posljedica i simptoma lepre što ju je činilo najpopularnijom među bolesnicima. Ogulite koru sa dvogodišnjih stabljika; osušite je na vjetru ili suncu i sitno isjeckajte. Kuvali smo kilogram i trista grama u dvadeset litra vode sve dok se količina tečnosti ne prepolovi isparavanjem. Trebalo je svakog jutra piti po 250 grama i isto toliko utrošiti na obloge. Kuvali smo u dva velika kazana na sredini dvorišta sjedeći uz vatru. Stari Ingemar Zoltan je imao nešto kulinarskog iskustva pa je njegova spretnost oko pripremanja bilja posao činila rutinom. Zvučnik postavimo na prozor, naslažemo dosta drva, svako iznese malu stolicu ili dovuče panj: “zabava” počne. Dok se Bijeli album vrtio iz noći u noć tjerajući ukočena koljena da lagano cupkaju, užareni opiljci letjeli su ka svemiru praćeni mutnim očima gubavaca.H
Roberth je ponekad uzimao parče drveta umjesto mikrofona i afektirao na prekrasnu Happines is a warm gun. Uspijevao je da izmami dirljive osmijehe koji su nagrđena lica pretvarala u groteskne portrete našeg jada. Muzika se utišavala kada razgovor postane glasniji. Ispod lanenih kapuljača bi dopirali hrapavi glasovi; pričale su se istorije minulih života, žitija nesre- tnih koji su poput vračeva dozivali slike i riječi izgubljene u tamnim limbovima vremena. Niko nikad nije postavljao pitanja. Mogli ste pričati neometani upadicama i nevjericom, jer je svako od prisutnih znao da će se naći u sličnoj situaciji.
Istinske biografije bile su nedokučive. Pri dolasku u leprozorijum sva dokumenta, lične stvari i odjeća grubo su oduzimani, a za uzvrat ste dobijali pregršt donjeg rublja, dva para bijelih košulja, vojnički džemper i kvalitetnu lanenu mantiju sa velikom kapuljačom. Zalihe su redovno obnavljane te se niko nije mogao žaliti na nehigijenu. Dok su me tri formalno ljubazna doktora, u pratnji vojnika rumunske armije, pripremala za boravak u leprozorijumu, očekivao sam da će mi oko vrata zakačiti i zvono - neophodni rekvizit gubavaca u prošlim vremenima, koji je upozoravao da cestom prolazi On lišen ljubavi božje. Srećom, to se nije dogodilo. No njihova uigrana procedura zvonila je zastrašujućom odlučnošću. Shvatao sam da ne odlazim na liječenje već da me spremaju za put u nešto drugo, lišeno pravila ovog svijeta, što se prije moglo nazvati bolovanjem u izolaciji nego li medicinskim tretmanom. Želio sam da zadržim sat, pasoš i mali zlatni privjezak u obliku strijelca. Kada sam pomenuo tu mogućnost jedan od doktora je sa blagim podsmjehom rekao da će stvari biti sigurnije ako ih oni pričuvaju dok se ne izliječim.
Njegov kolega ih je istovremeno trpao u veliku limenu posudu, a drugi je - sa maskom na licu - sipao po njima mećavu bijelog praha. Dvije velike igle zarile su se u moju lijevu butinu ispuštajući snažni antidepresiv i prvu dozu tiosemikarbazona. Doktor je okrenuo nulu na crnom brojčaniku i prošaptao u slušalicu: Spreman je. Strpali su me u oronula bolnička kola. Pokušavao sam da govorim, no riječi su se pod dejstvom injekcije pretvarale u blago gibanje ruke ili mrštenje čela. Jezik je neartikulisano kolutao po usnoj duplji tjerajući pljuvačku da curi u nitima, niz bradu sve do poda. Oslonio sam lice na staklo zadnjih vrata presvučeno žicom. Mala ambulantna stanica na krajnoj periferiji Bukurešta postajala je bijela tačka sa mrljom crvenog krsta na zidu. Čovjek koji se nije pojavljivao tokom pregleda izašao je ispred, oslanjajući se na zid. Ležerno je mahao u znak pozdrava dok smo odlazili. Široki reveri crnog odijela, raspojasani kožni mantil, sitni, fino izbrijani brčići nad lijepo složenim zubima. Nekoliko minuta ranije ovaj skup osobina saslušao je doktorovo: Spreman je - i zadovoljno pripalio cigaretu. Dok smo odmicali, visila je u njegovoj lijevoj ruci.
Truckajući se izranjavanim cestama na putu do leprozorijuma, sjedio sam na drvenoj klupi prislonjenoj uz limeni zid. Žičano staklo veličine televizijskog ekrana emitovalo je blijedi sfumato zimskog pejzaža bez snijega. Seljaci na blatnjavim poljima oslanjali su ruke na držala alata, pogledom prateći vozilo. Neprirodno ružno dijete pritrčalo je do ceste i bacilo kamenicu pogađajući debeli lim. Vozač se na trenutak zaustavio, uzvrativši sa nekoliko rumunskih psovki, a onda smo skrenuli desno, u brezovu šumu koja me uspavala ravnomjernim promica- njem bijelih stabala povijenih sjevernim vjetrom.
Skup osobina, objasniće R.W.D., bio je oficir zloglasne Securitatee, odnedavno zadužen za sve gubavce na teritoriji republike. Brinuo se da okuženi stignu na dato im mjesto, ali i - što je bilo podjedanako bitno - da tamo ostanu.
Procedura liječenja lepre nije se suštinski izmijenila kroz nekoliko milenijuma registro- vanog postojanja bolesti. Trebalo je ispuniti dva jednostavna uslova koja su onemogućavala drastičnije širenje zaraze: 1. strogo ograničiti kretanje bolesnika, 2. spriječiti kontakt sa zdravim ljudima. Tako je bilo u dobu Ramzesa II, Carla V ili Ivana Groznog.
Srednji vijek je, katkad, gubavce podgri- javao na lomačama. Tek da se puku objasni izvanbožanska priroda zaraze i zaraženih.
Kako ni crkvu nije obavezivalo milosrđe, Aussätzigeri su bili prinuđeni da osnivaju zajednice na periferijama naselja, tražeći spasa u otpacima, ljekovitom bilju i kisjelim plodovima divljeg voća. Kolonije bi vremenom postajale nervozne pa su horde gubavaca često pljačkale manja sela u okolini i putnike koji su išli prema gradu. To je trajalo nekoliko nedjelja ili mjeseci, zavisno od odlučnosti gradskih velikodostoj- nika da osedlaju gardijske konje, zapale baklje i krenu u mali krstaški rat prodiv đavolovih sinova i kćeri.
Primjer Sensotregiorea, grada od osam hi- ljada duša, stotinu kilometara udaljenog od Firence, znatno je uticao na promjenu odnosa prema gubavcima u XVI stoljeću. Kolonija zaraženih, smještena nadomak gradskih utvrda formirana je krajem XV vijeka, u doba pape Inocencioa VIII. Zbog blage klime i suvog podneblja postala je popularna među gubavcima juga Evrope, a nerijetko su u nju stizali oboljeli iz udaljenih predjela Skandinavije, Španije i Britanskog kraljevstva. Dobri travari, napuštene vojničke štale i prometni putevi na kojima su čete gubavaca iznuđivale novac i hranu, učinili su da već početkom šesnaestog vijeka u koloniji boravi dvije do tri hiljade zaraženih. Kada je grupa kolonista brutalno silovala tri maloljetne djevojke - predanje kaže zaklala i pojela u toku bahanalija priređenih iste večeri - gradski oci su uz blagoslov Pape sakupili dvije stotine teško naoružanih plaćenika: vojsku namjerenu da protjera ali i krvlju kazni razuzdanu bratiju. Sukob praćen jezivim kricima trajao je do sitnih jutarnjih sati, a kada je sunce dozvolilo jasniji pogled na poprište bitke, radoznali i osvetoljubivi stanovnici Sensotre- giorea mogli su vidjeti uredno postrojenu vojsku gubavaca koji u rukama drže glave neprijatelja. Vidjeli su podivljalu hordu koja bijesno urla napredujući ka lomljivim gradskim kapijama. Sensotregiore je za nepuna dva sata postao Sodoma opsjednuta bijesom gladnih i nakaznih. Sva zemaljska zadovoljstva koja su im godinama bila uskraćena ostvarivali su brutalnim nagonima poniženih. Silovanja, pljačke, gnusne orgije i surova ubistva ispunila su ulice grada pretvarajući ga u buktinju užasa. Obezglavljen strahom od bolesti, narod je bježao prema sjevernim kapijama, i još dalje ka brdima.
Gubavci su ubrzo zagospodarili gradom zauzimajući udobne domove velikodojstojnika. U podne su na glavnom trgu obješena četiri člana gradskog vijeća; izabran je gradonačelnik, pa je Sensotregiore postao svojevrsni Lepropolis, moćna zajednica koja je dobro funkcionisala zahvaljujući finansijskim sredstvima brižljivo pokupljenim iz skrovitih niša, madraca i kasa bogatijih kuća. Naravno da nije postojala vojska spremna da napadne grad u kojem stoluje lepra. No ostale kolonije gubavaca, širom Evrope, kažnjavane su u znak odmazde za Sensotregiore. Drvene kolibe spaljivane su bez milosti, a svaki vojnik imao je prećutnu dozvolu da po svom nahođenju ubije ili poštedi gubavca. Tek deceniju nakon uspostavljanja Lepropolisa - kada je bolest odnijela u grob više od dvije trećine njegovih stanovnika - pred gradske kapije je stigla armada od tri stotine konjanika i isto toliko dobro naoružanih pješadinaca riješenih da Sodomu privedu božjem poretku. Među vojnicima je bio i znatan broj nekadašnjih stanovnika Sensotregiorea zadojenih pravedničkim bijesom i velikom mržnjom. Gubavci su - upozoreni fanfarama i zveckanjem oružja - dobrovoljno napustili grad i otišli u planine gonjeni sabljama pobjednika.
Ovo je bila omiljena Roberthova priča koju je često, po nagovoru ostalih, pripovijedao uz ognjište. Nikada nije propuštao da nakon završne dramske pauze napomene “kako i danas - ako prolazite kraj napola urušene citadele ovog italijanskog gradića - možete čuti krike naše posrnule braće ogrezle u grijehu”.
Ljekar me snažno prodrmao kada smo stigli pred kapije leprozorijuma. Dobio sam paket sa priborom za ličnu higijenu, a vozač je ponudio cigaretu. Da sam prihvatio, pretpostavljam da bi je sa dva prsta izbacio kroz odškrinuti prozor. Sa druge strane ograde čekali su stari Zoltan i R.W.D. - prvi ljudi koji su mi nakon nekoliko mjeseci stisnuli ruku. Koračali smo kroz debele naslage opalog lišća zaobilazeći barice zaleđene vode. Zdanje je imalo tri sprata visokih stropova. Na nekoliko slabo osvijetljenih prozora ocrtavale su se tamne siluete bolesnika. Treći sprat je, zapravo, imao samo male ventilacione otvore i služio je kao magacin.
Soba je bila dobro ugrijana, a pored kamene peći u uglu ležalo je naslagano nekoliko naramaka sitno iscjepkanih drva. Cvijeće na noćnom stočiću, reprodukcija Meduzinog splava iznad kreveta i raspeće nad uzglavljem. Roberth W. Duncan se vidno obradovao mom solidnom znanju engleskog jezika, pa je sa zadovoljstvom brbljao objašnjavajući mjesto koje će u godi- nama što slijede biti moj jedini dom. Nakon što je predočio gdje se nalaze kupatila, ostavio me da raspremim stvari. Večera je u osam i trideset, trpezarija u prizemlju. Pokušavao sam da kroz mrak sa prozora nazrem okoliš, ali nisam mogao vidjeti ništa sem treperavih ljubičastih svjetala fabrike vještačkog đubriva.
Hodnici zdanja su se izvijali u polumjesec. Stojeći na sredini niste mogli sagledati ni jedan ni drugi kraj. To me je u početku zbunjivalo pa sem često odlazio na pogrešnu stranu do zaključanih vrata međustepeništa koje se penjalo na tavan.
U trpezariji me dočekao neprimjereno velik kružni sto postavljen jednostavnim tanjirima i escajgom nad kojim su bile povijene tamne kapuljače bolesničkih odora. Kada sam ušao, čuo se srdačni žamor različitih jezika i dijalekata ali niko nije ustajao da se pozdravi. Stari Zoltan je pokazivao na praznu stolicu do njega, a Roberth je istog trenutka počeo predstavljanje, kako se izrazio, “kolega sa kojima ću dijeliti dobro i zlo”. Na prozivku svog imena ljudi su odgovarali skidanjem kapuljače. Jedna za drugom izranjale su glave izrezbarene bolešću: smjese ukrivo sraslog tkiva nabacanog preko kostiju lobanje. Svjetlost je prikazivala čudovišta iz kojih su, međutim, progovarali normalni glasovi što je stvaralo utisak da na licima vise kakve jezive maske. Tada sam i ja skinuo kapuljaču.
Ne mogu tvrditi da sam imao ostatke rumenila na licu, no moja koža je i dalje bila pristo- jno zategnuta uz neznatne hrapavosti izazvane počecima lepre. Na vratu su titraležile mišića - svjedočanstvo nekadašnjeg zdravlja - a kosa je tek počinjala da opada. Sve je to izazvalo jednominutni tajac zavisti i nevjerice. ćutanje je prekinuo Roberth posegnuvši za ovalom kuvanog povrća. Napunio je moj tanjir.
Navukli smo kapuljače i nastavili da jedemo. Večera je protekla začinjena jedva čujnim došaptavanjem, dodatno prigušenim lanenim pokrovima. I ostali su me nudili hranom ne propuštajući da se zagledaju u moje oči, da osmotre ruke, tražeći eksplicitnije znake bolesti. Mogli su vidjeti začetke kvrgavih izraslina na zglobovima prstiju i sjenu katarakte; mogli su vidjeti blistave suze očajnika, kapi što trnu sušeći se u očima, koje ne teku. Raspoloženje se lagano popravljalo: primljen sam u društvo kao punopravni član zajednice.
Kasnije, u sobi, R.W.D. je pokušavao da umiri moj strah izazvan prvim značajnijim su- sretom sa bolešću. Objašnjavao je kako lepra ne mora da odmakne dalje nego što već jeste; govorio je da ćemo preduzeti redovnu terapiju tiosemikarbazonom i efektno ublažiti posljedice. Nisam dijelio njegova nadanja. Još jedno osmatranje kolega za doručkom, natjeralo me je da shvatim kakvo beskompromisno čudovište nosim u tijelu.
Gledao sam kako se pomjeraju njihova lica dok žvaću pržena jaja. Grudve mrtvog mesa, tresu se kao kugle pudinga, sijajući od masti. Osakaćeni prsti liče na komade istopljenog olova, a upale oči bacaju odbljeske slabe svjetlosti koja do njih jedva dopire. Pojedini su na trenutak prekidali objed da bi izvadili mrvice hrane iz otvorenih nosnih duplji, što je bilo praćeno bučnim negodovanjem, pa je beznosi nesrećnik morao da ustane od stola i prljavu rabotu završi na skrovitom mjestu.
Najstariji žitelj posljednjeg leprozorijuma u Evropi bio je Ingemar Zoltan koji je ovdje boravio od otvaranja, 1928. godine. Jedini je preživio njemačku okupaciju i masovno pogubljenje kada je svih 47 Aussätzigera izvedeno u polje i rafalima satjerano u veliku blatnjavu jamu.
Sjećao se buke oklopnih vozila 14. decembra 1942, probijanja gvozdene kapije, i mladih vojnika divizije Prinz Eugen odlučnih da... Zaboga! Odlučnih u bilo čemu.
Četiri mladića u gumenim skafanderima, rastrčala su se po hodnicima zdanja naređujući još sanjivim gubavcima da protegnu noge i odmah izađu u dvorište. Kaskali su jedan za drugim trljajući oči. Zoltan je objašnjavao da pojava Njemaca nije izazvala veliku paniku. Više je to bilo čuđenje, jer tada u leprozorijumu nisu precizno znali šta se događa ostatku svijeta. Pretpostavljali su da je ovo samo nastavak niza ponižavajućih prebrojavanja koje je dotadašnja vlast izvodila svake godine strahujući od bjekstva zaraženih i pojave epidemije. To što su u dvorištu stajali do zuba naoružani njemački vojnici bio je, na koncu, razlog više za nadu da će konačno neko uvesti malo reda i pravilne medicinske njege u očajnu zbilju kolonije. No kada je glavni oficir šmajserom pokazao kapiju i kada je prvi u stroju gubavaca zabadanjem cijevi među rebra “zamoljen” da krene, Zoltanu je postalo jasno da se sprema nešto više od obične ljekarske terapije ili dosadnog prebrojavanja. Jednominutna rafalna paljba potvrdila je sumnje. Sklupčan među dvogodišnjim brijestovim stablima nedaleko od ograde, Zoltan je puštao velike hladne suze da kaplju na zemlju. Poželio je da i on bude upokojen sa braćom, da se pribije uz njihova tijela i tako okonča bijedni život lazarusa u posljednoj zabiti Rumunije.
Njemci su sproveli temeljitu dezinfekciju zgrade spaljujući u dvorištu sve što je moglo podleći vatri. Nekoliko vrijednih portreta rumunske kraljice Marije nestalo je u plamenu zajedno sa komadima skupocjenog namještaja od orahovog drveta koji je u leprozorijum donijet zajedno sa slikama, kao poklon krune. Zoltan je posmatrao veliku buktinju koja je gutala brižljivo čuvane uspomene. Fotografije bližnjih, male ali važne stvari nasložene u fiokama kraj bolesničkih uzglavlja nestajale su među crvenim jezicima njemačke vatre.
To jutro, pričao je Zoltan, sagorjela je i posljednja sumnja da svijet, da ova zemlja, i ona tamo iza planina što kao debela matica bruji šaljuci kodirane signale, mogu postati mjesto dostojno ljubavi božje.
Do kraja rata Zoltan je tumarao po okolnim šumama, spavao u napuštenim štalama i spaljenim kućama. Njemci su u zgradi leprozorijuma napravili dobro čuvani štab, a dvorištem su osim stražara, patrolirala i tri krvoločna vučjaka. Nije se usuđivao da priviri.
Jutro sedamnaestog aprila 1944. godine dočekao je u smradu kokošinjca, nedaleko od glavne ceste. Probudilo ga je ono isto brujanje moćnih mašina i poput sječiva oštri fonemi njemačkog jezika. Sačekao je da vojska mine, pa se hitrim korakom uputio prema leprozorijumu. Sada je u dvorištu gorela buktinja koja je proždirala stvari njemačkih vojnika, nebrojene svežnjeve dokumenata, epolete sa činovima i velike fotografije Adolfa Hitlera. Zgrada je ostala netaknuta. Sem velike svastike na frontalnom zidu prije odlaska grubo umrljane katranom, nisu se mogli uočiti nikakvi znaci uništenja. Naprotiv. Prozori su bili popravljeni, kupatila upristojena, a u svakoj sobi je sazidana mala kamena peć. Masivni i jednostavni namještaj krasio je trpe- zariju uglancanu do visokog sjaja, a kuhinjom su i dalje lebdjeli mirisi posljednjeg obroka. Posuđe sa žigom Reicha caklilo se na vitrinama. Zoltan ga je dodirivao iskrivljenim prstima, gledajući svoj lik na bijeloj površini porculana.
Velika bakarna truba gramofona izvijala se u uglu trpezarije. Sa poda je uzeo jednu od razbacanih ploča, namotao oprugu i nježno spustio iglu među crne brazde Griegovog Concerto pour piano. Muzika je odzvanjala i dok je oblačio jedini preostali šinjel okačen u hodniku, dok je otkidao epolete i Gvozdeni krst sa grudi. Allegro molto moderato: Ingemar Zoltan ide prema južnom zidu ne bi li pronašao narcise koji tamo obično izrastu u ovo doba godine. Adagio: i Zoltan bere narcise bijesno ih otkidajući u korijenu. Njegove hladne suze sada kaplju po jedrim laticama. Allegro molto e marcato: lagano spušta cvijeće na kružno ulegnuće u zemlji nedaleko od leprozorijuma. La mort d’Ase: liježe na toplu proljećnu zemlji, na u zemlju pretvorena tijela njegove leprozne braće.
Mravi su se gostili ugrušcima Zoltanove tjelesne prljavštine i znoja odnoseći te slasne zalogaje u sićušne kanale svoje podzemne kuće. Nakon što je odspavao nekoliko sati, okupao se, čistim zavojima previo rane i ponovo otišao do počivališta mrtvih prijatelja. Umjesto molitve, nad njihovim grobom glasno je pročitao peto poglavlje Druge knjige kraljeva u kojem Jelisije iscjeljuje gubavoga Nemana iz Sirije i kažnjava Gijezija gubom. Lako je pretpostaviti na koga je mislio Zoltan dok je izgovarao starozavjetne kletve.
Upitate li ga zašto je odlučio da ostatak života provede u leprozorijumu, odmahivao je rukom i rezignirano izgovarao: “Čekam smrt da dođe, a ovo je jedino mjesto na kojem mogu nesmetano čekati”.
U znak pogibije naših predaka po bolesti, svakog 14. decembra priređivan je komemorativni ručak sa minutom ćutanja i zajednička molitva nad masovnom grobnicom. Nakon što bi ponovio cijelu priču Zoltan je palcem, jedinim zdravim prstom na desnoj ruci, otirao suze i odlazio na počinak. Nijemo smo se razilazili ganuti osjećanjem blagog ponosa zbog činjenice da su gubavci - makar i putem kolektivne egzekucije - bili sudionici Drugog svjetskog rata. Da je Zoltanova imaginacija za trenutak zbacila okove dokumentarnosti, stari je mogao pričati kako je šćućuren među brijestovima čuo glasne uzvike spremnih na smrt koji su na različitim jezicima u glas započeli Internacionalu prekinutu rafalom na sredini druge strofe, recimo. S obzirom da je bio jedini svjedok, komunistička vlast bi -željna mitova o herojstvu - nakon rata objeručke prihvatila bezazleno domišljanje. Kraj leprozorijuma bi izrastao ljupki memorijalni centar, a zgrada dobila centralno grijanje.
Dok se moje hrapave ruke spuštaju među glave narcisa osvrćem se lijevo i desno ne bih li potvrdio da sam ovog jutra jedini budan gubavac. Mlade stabljike krckaju završavajući u hladnoj vodi konzerve ananasa. Duncanov rođendanski poklon je sakriven u unutrašnjem džepu. Sedam narcisa. Sedmi kamen s lijeva u šestom redu odozdo. Zavlačim komad drveta, izbacujem ga iz ležišta da bih ga mogao uhvatiti i izvući. R.W.D. je savjetovao da ravnomjerno stisnem i lagano potegnem. Škripi kao stari vodenični točak, kažem, iako nikada nisam bio u vodenici. Teži je nego što sam pretpostavljao. Položio sam ga kraj nogu, visoko zavrnuo desni rukav i šaka je bojažljivo utonula u mračnu rupu. Upijam hladnoću starog zida čekajući da me nešto dotakne. Ali nisam osjetio ništa. Sem te hladnoće i mirisa mahovine. Vadim Robertov poklon iz džepa i odlažem ga u tamu a zatim snažno utiskujem kameni blok. Pažljivo uzimam konzervu i odlazim natrag u sobu. Bio sam uzbuđen kao da sam tog trenutka u zid posijao čarobno sjeme ne znajući kakvu će čudovišnu biljku poroditi.
Ognjen Spahić