Pišem dušom ili srcem?

First topic message reminder :

Tamo gde ljubav stanuje


Bezvoljno sam ležala u krevetu. Čini mi se danima. Da mi nije pripala muka od silnog ležanja ili od gladi, sigurno nikad ne bih ni ustala. Kroz otvoren prozor udahnula sam julsko predvečerje i na trenutak se osmehnula dečurliji koja su jurila oko zgrade. Otišla sam u kuhinju, stavila vodu za kafu i sa uživanjem povukla dim cigarete. Koliko dugo nisam pušila? Koliko ima vremena od kada je Vuk otišao?... Dva dana.
Izašla sam na terasu da ispijem kafu.
Predgrađe, a tako živo naselje. Klinci, očigledno je, izrastaju u prave gradske mangupe, baš kao mi nekada. A onda, baš kao da se sam vrag poigrao, nežni ženski glas, dozivao je:
- Nenade, večera!
Klinci su ustali sa ivičnjaka trotoara i potrčali u susedni ulaz. Svi kod Nenada. Nasmejala sam se. Baš tako počinje priča dece kruševačkih ulica. Jedna priča koju će neke generacije zasigurno pamtiti. Sedamdesetšesto, sedamdesettreće i šezdesetdeveto godište.
Vuk i ja smo bili najmlađi. Živeli smo u kućama u samom centru grada. Imao je istu sudbinu kao ja - da ga čuva baka. Te dve bake, bile su sve što smo Vuk i ja imali. Išli smo u istu školu, u pocepanim patikama koračali visoko podignute glave. Sedeli bismo na asfaltu i pričali dok moja ili njegova baka ne poviče da je večera spremna. Tada ulazimo u prohladnu prostoriju i večeramo u pauzama smeha. Noću, ulice i grad postaju naši.
Vremenom ulazimo u neki novi svet, svet novih ljudi, lakih zarada, dima cigareta, laži i prevara. Posmatramo kako se devojke prodaju za jednu noć, kako ljudi gube kuće i stanove za nepunih sat vremena. Gledamo koliko novca ljudi imaju i rasipaju. Tek tada postajemo svesni da mi doručkujemo poparu, nosimo jedan duks dok se drugi ne osuši i učimo u hladnoj sobi dok ne dođe vreme polaska u školu...

Vuk postaje pravi mangup, a ja jedna od najpoželjnijih devojaka

U nekoj novembarskoj noći motamo svoj prvi džoint. Krademo jabuke na pijaci, maskaru na vašaru, trenerke na buvljaku. A u školi prevazilazimo i sami sebe. Samo od nas zavisi hoćemo li postati neko ili nešto u životu, hoćemo li uspeti. I to, na svu sreću, na vreme kapiramo i dajemo sve od sebe. Ulica nas čeliči, otvara sve mogućnosti, ali nas ne uzima totalno pod svoje. Škola nam daje nadu u neko bolje sutra a bake sigurnost, ljubav i sklonište.
Vuk postaje pravi mangup koji se uključuje i igra u svemu tome spolja. Dolazi kući sa pomalo novca, lupa na prozor moje sobe i šapće:
- Odvoj ovo na stranu, uradi i moj domaći jer neću stići. I probudi me u pet, imam pismeni sutra...
Ujedno postaje i pravi srcelomac. Devojke luduju za njim, a on se, ruku na srce, ponaša kao pravi okrutni muškarac. Zavede i nestane! Ja postajem jedna od najpoželjnijih devojaka u gradu. Ali, ko je i skupio hrabrost da bude sa mnom, brzo bi odlazio. Smetalo bi mu što izlazim bez njega, što nikad nemam mnogo vremena, bio bi isuviše ljubomoran na Vuka, ili, jednostavno, nije pripadao našem svetu.
- Opet te je neki kreten ostavio? - prokomentarisao je Vuk jednom. - Pusti to, nije vredan. Šta on zamišlja, da je neka faca?! Pa nije on Bogom dan, Kristina!
I sve tako, ukrug.
Vuk je skupio dovoljno novca da nam posle završene srednje škole obezbedi još nešto jer nismo imali nameru da idemo na faks ili višu. Zaposlili smo se da bismo pomogli bakama. Nemački je savladao sa malim teškoćama, ali ga je najzad imao u malom prstu. Kao i ja rad na računaru. Uspeo je da ode u Nemačku, ali nikako nije mogao da dobije dokumente. Povremeno se javljao.
- Ovde ne smem da budem, a tamo ne mogu da se vratim. Život mi se ponovo pretvara u pakao, bolje je što sve ovo ne možeš da vidiš. S druge strane, sve je ovde prelepo, ali vraški zajebano, princezo. Čuj, nemoj ništa da pričaš bakama, reci im da sam OK - pričao je.
- Ne brini za to. I... ej, Poki...
- Reci...
- Nemoj da se predaš!
- Nikad, znaš to!
Poki je bilo tepanje od njegovog nadimka. Neki tajni znaci i šifre ostali su za nama, iako sam pamtila čak i svaki pogled, svaki gest.
Ubrzo su obe bake umrle. Iste godine, jedna za drugom. Vuk nije mogao da dođe. U tuđem svetu, pored svega što mu se dešavalo, kako je sve to podneo, verovatno samo on zna. Meni je on tada, po prvi put, tako bolno nedostajao, kao da me je tek tada zaboleo njegov davni odlazak.
Ne sećam se proleća te godine. Sećam se samo mirisa jorgovana, mog tako uzaludnog sedenja na ivičnjaku trotoara u nadi da će mi se bar neko od njih vratiti. Nisam stigla da odbolujem smrt jedine dve osobe koje sam imala na svetu. Nisam odbolovala ni Vukov odlazak. Znala sam da nema leka kada tugujem, da od uspomena i sećanja sigurno neću živeti. Ovoga puta sam ja bila na potezu, trebalo je da osiguram svoju budućnost.
Prodala sam kuću u centru grada i kupila mali stan u predgrađu. Sa znanjem koje sam imala, posla koji sam pored redovnog, tad već i samostalno obavljala, novca je bilo na pretek.
Godine su brzo i nekako podmuklo prolazile. Kao i poneki muškarac u mom životu. Nisam se ni trudila da nekoga zadržim kraj sebe. Za to je trebalo vremena, strpljenja, tolerancije, a ništa više od svega toga nisam imala, bolje reći nisam želela da imam.
A onda se Vuk jedne julske noći javio:
- Princezo, najzad dolazim, doduše, nakratko...
Od silnog uzbuđenja nisam mogla da pričam. Samo sam mu rekla svoju novu adresu.

Telo mi je treperilo
od njegovih poljubaca

Kada je ušao u moj stan, vrištali smo od sreće, smejali se, grlili, opet vrištali. Posle takvih izliva emocija, sedeli smo i pričali čitave noći. O svemu. Posle svega, sada ima svoj auto, posao, stan, dokumente, sve. Uradio je sve što je želeo.
- A vidim, i ti si! Da li ti je ostalo dovoljno novca? - pita me.
- Sasvim dovoljno. Ako nekad budem imala dete, stvoriću mu nešto, da nikad ne prolazi kroz sve što smo prolazili ti i ja.
- Doneo sam ti nešto novca, da malo teraš silu, i pune dve torbe garderobe, oduševićeš se, broj sam, vidim, pogodio.
Spušta pogled i ja primećujem bol na licu koje je dobilo poneku boru. Sede vlasi čine ga starijim, kaže, osedeo je posle smrti baka, kao i ja. A bili smo tako mladi tada.
- Ja se farbam, baš me briga - pokušavam da ga razveselim, ali očigledno je da ga još nešto muči. Kao da mi čita misli, konačno mi kaže:
- Pre dve godine sam se oženio jednom Nemicom.
- I tako si dobio papire? - pitam, a znam.
- Da.
- Jesi li se zaljubio, ili si se oženio zbog papira?
- Zaljubio sam se - kaže promuklim glasom i ja znam da laže.
Znam da ga je stid samog sebe. Posle svega što smo preživeli, posle mnogo odricanja, ponosa, on se tako dobro prodao! Poverovala sam u laž.
- Imaš li dece? - upitala sam ga.
- ]erkicu, zove se Kristina - smeši se, a meni suze stoje u grlu.
Ne, ne vredi plakati. Bar ne sada kada smo uspeli u životu. Ne vredi plakati ni zbog čega, to Vuk i ja najbolje znamo. I držimo se toga i u predivnom praskozorju što ne obećava ništa drugačije, ništa što već ne znamo, dok palimo sveće na grobovima naših baka.
Spavala sam čitavu večnost. Posle toliko godina, prvi put tako dugo i mirno. Kao da sam se pomalo umorila od svog života.
- Hej, princezo, moram da se vratim nazad. Hajde da okrenemo jedan krug, nikad te nisam vozio u besnom autu.
Pospana, ali vrlo svesna toga da on odlazi, stvara mi se osećaj onih istih suza u grlu. Vožnja kruševačkim ulicama vraćala je slike prošlosti, detinjstva, naše mladosti. Ispred svoje kuće je zastao i dugo ćutao.
- Želiš li da uđeš? - pitala sam.
- Ne, ne mogu. Mislim da bi me to ubilo. Uradiću isto što i ti. Prodaću je i kupiti stan u istom onom naselju, sviđa mi se. A i... znaš, živim u nadi da ću se jednog dana ipak vratiti. Uostalom, sada ću češće dolaziti.
Kada je već bilo krajnje vreme da pođe, dovezao me je do ulaza zgrade i dugo i nežno ljubio. Celo telo mi je treperilo od po-ljubaca. A rekao mi je, kada mi se to desi, tako ću prepoznati onog pravog. A da li je on bio onaj pravi? I da li smo uradili sve što smo želeli? Jesmo li, kada još ponekad poželimo da nam se vrate one godine trčanja po kiši, da osetimo miris tamjana u sobi, grejemo promrzle ruke, da još jednom, makar na tren, čekamo da se ohladi popara dok se smejemo sedeći za rasklimanim stolom? I uzalud sve zlato, sav novac ovog sveta! Shvatamo da je jedino blago samo jedno - naš smeh koji će nam za nekoliko trenutaka život ponovo oteti...
On odlazi, ja još neko vreme ostajem da sedim na ivičnjaku trotoara, kao kada je i prvi put otišao. Kao kada sam donosila važne odluke u životu. Kao kada su bake umrle.

Posmatram Saletove zelene oči i znam da ću zauvek ostati sa njim

Neko seda kraj mene. Kaže:
- Uh, više ne mogu da se smestim na ivičnjak. Bilo je lakše kada sam bio mali. Ako mi neko pregazi noge, znaću da treba teritoriju da prepustim nekim novim klincima.
Iznenađena sam. Sale. To je lik iz generacije šezdesetdevetog. I sa njim smo mnogo toga prošli, dugo ga nisam videla.
- Šta ti radiš ovde? - pitam.
- Isto što i ti. Treći ulaz, drugi sprat, malo sopstvenog mira posle svega.
Ne pitam šta se desilo sa njim. Ne pita ni on mene. Savršeno se kapiramo ćuta-
njem. Iz nečijeg stana dopire melodija stare pesme za koju pouzdano znam da je i ova generacija šezdesetdevetog voli.
Ustajem i kažem mu:
- Hajde da ti i ja prošetamo do grada, kupimo pomfrit sa dosta majoneza i prskamo se vodom iz fontane? Važi?
- 'Ajde, ako te nije sramota - smeje se.
- Daj mi ruku!
- Hej, mala, šta zamišljaš ti, držanje za ručice sa mnom?! - pita Sale.
- Hej, faco, tvoje vreme je prošlo - zadirkujem ga.
- Pa, u pravu si. Pogledaj ih samo... - pokazuje mi na grupu klinaca levo od nas.
Uzima me za ruku i pita:
- Usput, je l' ono bio onaj mali, kako se zvaše...?
- Da, baš on.
- Znači, uspeo je da dobije dokumente, čim dolazi i odlazi.
- Da, oženio se tamo - kažem i istog trenutka kao da se i sama mirim sa tim.
Opušteno, bez mnogo reči, šetamo, prskamo se, jurimo. Znam da se za nekadašnjeg mangupa grada Kruševca ne moram boriti. On je došao i ostaće tu. Miran, tih i stabilan. Neće postavljati suvišna pitanja, a znaće sve iz samo jednog pogleda. Budićemo se zajedno, savršeno ćemo se kapirati i imaćemo jedno drugo nesebično, jer to je sudbina koja nas je ipak čekala u predgrađu.

¤ ¤ ¤

Ne izlazim iz kreveta dva dana. A kada najzad izađem na terasu, trgnu me neki novi klinci što jure kruševačkim ulicama. Igraju žmurke u Partizanskih kurira, tuku se u Zakićevoj, ljube se u Porti, na Trgu se danonoćno smeju.
Trgne me i zvono na vratima, Saletov čvrst zagrljaj dok ostaje sa mnom na terasi i predlaže da brojimo zvezde. I opet, sa radija se čuje ona pesma koja možda tek sada dobija svoj pravi smisao:

"Jedne noći, jedne zime,
ko zna gde i ko zna kada
moje će te setit ime
naših šetnji, našeg grada.
A ja neću s tobom biti
da te smirim, da ti pričam,
tvoj će nemir tada skriti
neko ko mi nije sličan..."

Posmatram Saletove zelene oči i znam da ću zauvek ostati sa njim.
I, da, naravno, ako bude muško, zvaće se Vuk. Toliko mu dugujem. I sebi. I bakama.

"DEVEDESETE"

...o jednoj ljubavi,moze se tako reci,pa da pocnem,bio sam sa njom pre tri ipo godine u vezi,bili smo dva meseca,meni je dosadila,i raskinuo sam sa njom...Necu joj pominjati ime ovde...i tako,ona me zvala mesec dana plakala,htela da se pomirimo,meni je bilo svejedno,nije mi padalo na pamet da se mirim sa njom,htela je da se vidjamo svaki dan dok smo bili zajedno,jedva sam cekao samo da nadjem nesto zbog cega cu raskinuti,mrzelo me svaki cas da je vidjam..Ona se tako vezala za mene,ja nikad nisam bio takav,nisam mogao ni umeo ni hteo da se vezem ni za koga.Svaka mi deviojka brzo dosadi....I onda tako vreme je prolazilo,ja ne zivim mnogo daleko od nje,pa sam je cesto vidjao,i polako sam poceo da se zaljubljujem u nju...Pre nekih godinu ipo dana shvatio sam da sam stvarno zaljubljen u nju,,i to sam joj rekao,nije verovala,Mislila je da hocu da je odvucem samo u krevet...inace nismo spavali dok smo bili zajedno,verovatno bi se to desilo da sam ja ostao jos samo par dana sa njom,ali ja nisam...i tako,ubedjivao sam je da je istina,a stvarno mi se to desilo,poludeo sam za njom,dok smo bili zajedno nije mi bila nista posebno,a posle sam malo po malo shvatio da je ona jedno blago,biser medju devojkama,njene okice,plave male bezobraznice,najlepsi osmeh,nacin na koji govori,na koji gleda ljude,kako hoda,kao princeza....nesto se promenilo u meni,neznam poceo sam sve devojke drugacije da gledam,a nju pogotovu...pitao sam je da se vidimo,izvinuo joj se za sve od pre,pristala je,trebalo je da se vidimo u nekoj diskoteci,ja sam dosao sa nekim drugom,narucili smo pice,subota,ludnica,i tako,standardno,ja sam je malo potrazio pogledom i primetio je na drugom kraju diskoteke,igrala je sa drugaricama...malo sam cekao,nije mi bilo bas lako odmah da joj pridjem,bila je mnogo lepa...a i bila je sa nekoliko drugarica pa mi je bilo malo glupo,ali nakanio sam se posle 15-tak minuta...i krenuo sam prema njoj,ali kad sam joj prisao na mozda dva-tri metra ispred nje se odnekud pojavi neki decko,misicav krupan lik,poceo je da je ljubi,a ona mu je stavila ruke oko vrata,i mazila se s njim....tu ispred mene! Nisam mogao da verujem sta mi se desava ispred ociju,sad bi neko rekao pa sta nije smak sveta,kao da je to nesto sad...i ja bih tako rekao verovatno,da je bila neka druga devojka,ali ona...vratio sam se nazad uzeo flasu iz koje sam pio pice i krenuo prema njima,samo da ga udarim,poludeo sam...drug koji je bio samnom video je sta se desava,shvatio je sta cu da uradim,uhvatio me za ruku i izvukao napolje,i smirio malo....Nisam mogao da verujem da mi je to uradila,ali nisam mogao da je mrzim,mozda sam to i zasluzio,i nikada nisam plakao zbog devojke ali desilo se tad....***.A stvarno sam se mnogo zaljubio u nju...uzeo sam taksi otisao kuci,nisam ni o cemu mogao da razmisljam celu noc sem o tome...kakva sam budala.I tako rekao sam sebi da nikad ali NIKAD vise nista necu imati sa njom.Vec sutra sam promenio broj,i otisao da zivim dod neke babe,30 km od naseg grada,resio sam tu da ostanem samo da je vise nikad ne mogu da je vidim....Posle toga su se jos neke stvari promenile...Nisam nikad ni verovao neka devojka moze tako da me pogodi da tako nesto uradim.Novi broj sam dao samo ljudima koji su mi potrebni,ljudima iz orkestra,posto sam muzicar inace,nekolicini drugova,drugarici,i tako...a njima svima sam rekao da ga ne daju nikom dok mene ne pitaju....Voleo sam je i dalje,ali sta da se radi,previse sam ja ponosan da bih presao preko toga sto se desilo...I tako posle mozda 3-4 meseca saznao sam da trazi moj broj,da ne da drugovima mira,rekao sam da joj ne daju,ona je trazila i dalje...pitala je sta je samnom,jesam ziv,sta se desava,i tako...*** nisam bio dovoljno jak,kad sam cuo da place,i da moli ljude koje poznajem za moj broj rekao sam im da joj daju...Zvala me je odmah,pitala sta je samnom,jesam ziv i tako...Sta znam ja sam kao hteo da bude drugacije,da je vise ne vidim,i da ne cujem vise za nju,ali nemogu reci da mi ipak i protiv moje volje nije bilo drago sto se opet cujem sa njom...rekao sam joj da joj to sto mi je uradila nikad nemogu oprostiti,ona je pitala sta...kao nije me videla...a ja znam da jeste,i da mi je to namerno uradila...ona je pricala da nije,kao kako si bas tad naisao,pa to mi je bivsi decko,ja nisam sa njim,onako smo bili to vece....znam da nikad nece priznati da je to namerno uradila,ali ja je volim pa kako god,nemora da prizna,nisam ni ja bas uvek bio andjeo...ali rekao sam joj da posto je bila sa njim to vece moze da nastavi i dalje da bude sa njim,a da na mene moze da zaboravi...ona je nastavila da me zove,rekla je da nije znala da to moze mene tako da povredi,da je mislila da je ja zezam samo ,da me je briga,i tako...ipak nije htela da prizna da je to namerno uradila.Mene je malo proslo to,ona me je zvala svaki dan,ubedjivala da se vidimo,malo pomalo ja sam popustio,vratio stari broj,vratio se u grad....ipak sam rekao sebi da NIKAD ali nikad necu imati nista vise sa njom...I jos nesto mi je rekla,nesto sto me mnogo iznerviralo,kao ja volim fensi tipove,ali bicu ipak sa tobim,iako ne igras fudbal i ne nosis patike od 15 hiljada....e tad sam popizdeo,mislim da je neka druga devojka pomislio bih samo,ma vazi ribo,samo da je tebe odvedem u krevet,ili tako nesto,a voli ti sta hoces posle...Ali sa njom je sve drugacije,skrenuo sam malo sa pamecu otkad sam zavoleo tu devojku,da nisam verovatno nebih pisao ovu pricu,i mozda prica nije nesto,ali je svaka rec istinita,verujte...I tako,bilo mi je krivo,pa sta ti mislis devojko da cu ja tebe da molim da ti budes samnom,ona je tad mislila da cu ja da potrcim sad njoj u zagrljaj,ili sta vec...*** imam tu osobinu da tesko prelazim preko nekih stvari,i dan danas placam danak tome...I tako lepo sam je nabrziokako se to kaze,ona nije znala sta je snaslo,a stvarno me to uvredilo.Ja sam inace normalan,normalno se oblacim,zaradjujem za sebe dovoljno,verovatno toliko da mogu da budem fensi vise od svih tih njenih fensera,ali ne zelim,nervira me to.Jer su ti njeni fenseri svi isti,obuku se za 500 eura,pola godine skupljaju za neki duks,a u dzepu nemaju 50 dinara...ja smatram da covek moze da ima boljih kvaliteta.A ona je devojka iz bogate kuce ono sto se kaze...heh...njeni drze neke prodavnice po nasem gradu,voze nekoliko dobrih auta,i tako,pa ona valjda ne zeli da bude sa bilo kim...I stvarno bila je uvek u poslednje vreme sa nekim frajerima,fensi momcima,to su inace debili sve,ja stajem na crtu u svemu sa njima svima,ali dobro,kako god....I tako nastavio sam da komuniciram sa njom,da se dopisujemo,ona je htela da budem sa njom,mislila je da cu ja nju da molim,i da napadam,kad je videla da od tog nema nista,pocela je ona mene...ja sam tu i tamo bio sa drugim devojkama,ona sa nekim drugim momcima,pricala mi je o njima,bio sam ljubomoran kao pas....videla je ona to,sigurno jeste,i ona je trazila da joj pricam o nekim mojim devojkama,a bila je ljubomorna htela je da poludi cim joj pomenem neku..zato nisam hteo da joj pricam nikad,mada sam voleo da je vidim ljubomornu,kako je samo slatka bila,ali ipak ne....Poceo sam da joj kupujem poklone,ostavljam pod prozor i tako,skoro svaki dan,kupovao sam joj cokoladice,igrackice,i njene omiljene cigarete,i svasta jos...inace to pre nikad nisam radio ni za jednu devojku.Stvarno mi je stalo do nje,i nije mi bilo zao sto sam to radio,nikad nece biti...trazila je od mene svaki dan da se vidimo,ja sam joj rekao da nemozemo,nek ima ona svoje vezice,nek se muva sa njenim fensi frajercicima,za mene ce se naci poneka devojcica,a ja cu tako da joj kupujem poklone,i uradicu za nju sve sto treba,i uvek cu je nositi u srcu,samo nju...Znam da to ne zvuci bas muski,ali priznajem osvoila me nekako,pao sam,zavoleo je,jace je bilo od mene,i tako...stvarno sam poceo da je gledam kao osobu,ne samo kao objekat kao pre,i znam da nije bila bas savrsena,ali ipak sam je voleo vise nego sto sam mogao da volim ikoga na svetu...*** tako je valjda kad se zaljubis..

i dalje,nastavak....
...napadala me je svaki dan da se vidimo,i znam da niko nece shvatiti zasto ne predjem preko svega,uzmem je,da je ja pazim, cuvam,mazim je ljubim svaki dan,i tako,ali imam neki razlog verujte koji cak ni ovde nisam napisao...***!!! I tako,nisam spavao nocima zbog nje,ljubio svako vece njenu sliku,razmisljao danima o njoj,o njenim okicama,usnama,i o svacemu jos :-) molio boga u sebi da bude srecna samo,da je cuva,da ne pati zbog nekih debila,posto znam da se brzo zaljubi u svakog decka,i da se veze tako,posle pati kad je neko ostavi...Govorio sam joj tako ponekad da je princeza,da je najbolja na svetu,sto stvarno i mislim...da je srecan svaki decko koji je ima,da je ona nesto najlepse sto postoji,najneznije i najumiljatije stvorenje...i *** mnogo sam se napatio zbog nje.Slomila me je na kraju,danima je htela da se vidimo,ja sam pristao,i sta znam dogovorili se da se nadjemo tamo gde smo se uvek vidjali...malo je zakasnila...ali sam je cekao znao sam da ce doci...Eh kad sam je video,bila je lepa kao andjeo,prisla mi je polako,gledala me u oci,i smesila se,bas kao pre kad smo se vidjali...zar je moguce da nisam znao sta sam imao...stvarno je bila najlepsa na svetu,ja sam se bojao da ne napravim neku glupost da se ne izblamiram,posto hoce mene ti baksuzi....a ona je bila stvarno najlepsa na svetu za mene,ja sam kao nesto pricao,zagrlio sam je malo,a stvarno mislim da sam izgledao ko debil,da me gledao neko sa strane....hvala bogu nisam mogao da vidim sam sebe.Sav sam se izgubio,nikad nisam imao vecu tremu...Ona me gledala,u oci,kao da je samo cekala da je poljubim,ja sam je samo zagrlio i malo je prvo mazio po kosi,uzeo je za rukice i drzao,i kao pricao nesto...neznam ni sam sta,samo sam gledao kako je lepa...stajali smo mozda dvadesetak minuta,ona je rekla da mora da ide,krenula je da me poljubi kao za rastanak,u usta...a ja sam se malo izmakao i poljubio je u obraz i otisao...i sta znam mislio sam da sad misli da sam debil,da nece vise da progovori samnom,kao prvo izgubio sam se sav kao nikad na obicnom sastanku...a i nisam je smuvao,a sto puta mi je u zadnje vreme dala do znanja da mogu da je imam kad hocu,a ja sam sebi rekao da je nikad necu muvati...i kao vrhunac pokusala je da me poljubi na kraju,ja nisam hteo,ostavio sam je tako...ali nije me ostavila,rekla mi je posle da imam najsladju zbunjenu facu na svetu,i tako jos nesto...bilo joj je krivo sto se nismo smuvali...bilo je i meni krivo,e napatio sam se stvarno zbog te devojke,ali nije mi zao...ona nikada nece shvatiti zasto ja necu da je muvam,videla je da je volim najvise na svetu,nece niko shvatiti..ima tu nesto sto samo ja znam,nesto zbog cega mi je sudbina tako sjebala u vezi nje,i zbog cega je meni krivo najvise na svetu...Posle toga sam se video jos jednom sa njom,nije trebalo da se vidimo,slucajno sam je sreo,mislio sam da je kod kuce,tako mi je rekla,slagala me je...stao sam sa njom bilo je glupo da prodjem tek tako pored nje,morao sam tad da je zagrlim,kako je bila nezna sva,kao andjeo neki,pitao sam je zasto me laze,zar nije kuci,nije nista rekla,samo se jace pribila uz mene,sagnula je glavu,i pocela da drhti...ja sam mislio da ce da pocne da place...Rekao sam joj nema veze,dobro,nije bitno idi sad kuci hajde,ona se jedva odvojila od mene.Nisam se naljutio na nju,nisam mogao,kako to da uradim kad je takva...zeleo sam je kao nijednu devojku,i zelim je jos,znam da je strastvenija od svih devojaka,to je meni jako bitno,i za mene je stvarno ona najbolja na svetu....i sa njom je stvarno sve drugacije nego sa drugim devojkama...svaku drugu devojku mogu da pozelim samo za jednu noc,seks i malo da je mazim mozda...a nju,sa njom bih sve probao,i za nju sve uradio...i znam da me nikad nece proci,jer kad se neko tako mnogo zaljubi to ne prolazi tek tako,meni je to zivot promenilo....i iako je nemam,ona mi je sve na svetu,i to je prokletstvo dok je tako,verujte mi,zivot bih joj dao,najozbiljnije bih...ali dzaba,sam sam kriv verovatno,a mozda su neke vise sile htele tako....neznam.Tako sam joj kupovao poklone neko vreme ostavljao pred njenom kucom,dok nije odjednom prestala da ih uzima,nije htela da kaze zasto,samo je rekla da ne moze vise....da nije u redu.Posle nekog vremena rekla mi je da ima decka vec neko vreme,da je postalo ozbiljnije i da nemoze da prima poklone od mene,da nije u redu,da se ne oseca lepo kad to radi....sta znam,bilo mi je malo krivo sto mi nije rekla odmah,ali nisam je mrzeo zbog toga,ona je ipak princeza....a ja sam se stvarno nekad mislim bolesno zaljubio u nju,njena sreca mi je vaznija od moje,i nemogu da se borim protiv toga...cak sam slusao i o njenim momcima uvek,tesio je pokusavao da joj pomognem,iako je mene ljubomora ubijala...i nekad sam nekad mislio da je bolje da je uzmem ja,volecu je vise nego iko od njih...mnogo vise,ali ipak mislim da to nije dovoljno...i ne treba to da uradim,ipak je njena sreca vaznija od moje,znam da nebi bila srecna samnom.Pustio sam je drugima,iako je to bolelo i bilo tesko podneti...I tako,volim je jos uvek,najvise,i neznam zasto se jos cuje samnom posle svega,proslo je dosta vremena,ona ne shvata zasto ja ne pokusam da budem sa njom...ipak se ponekad dopisujemo,i ja sam nekad drzak prema njoj,i ona prema meni,ali se ipak cujemo,nekad ona meni kaze nesto malo uvredljivo,ja se kao naljutim,i oteram je kazem da necu vise da cujem za nju,a i ona a i ja znamo da cemo se cuti opet,ako ja nju ne cimnem za par dana ona pocinje mene da cima...i stvarno ako joj nekad dosadi tako i prestane da se cuje samnom,ja joj sigurno necu dosadjivati,nebih pustio sebi da padnem tako nisko....ali ne znam kako cu bez nje opstati,i kuda cu,jer briga me za skoro sve u zivotu,ne cimam se ni oko cega mnogo,samo jedan dan kad se ne cujem sa njom,e onda hocu da poludim....I jos uvek ne spavam nocima zbog nje,budan o njoj sanjam,jedno vreme sam poceo da pijem dosta,sve zbog nje,poceo sam i neke droge da koristim...ipak sam se izvukao iz toga,ali izgleda da cu poceti opet,kakav je smisao zivota bez nje,bas me briga...i patim vec dugo za njom...cak je i nocu cesto sanjam,uvek sanjam da smo zajedno...mislim non stop na nju,njen sam,i ona moze da me unisti ako to pozeli...znam da ona to zna,shvatila je,ali ona to nece...pre neki dan je raskinula sa tim deckom zbog kojeg je prestala da prima poklone od mene....sad malo pati za njim,proci ce je,bili su zajedno oko godinu dana...eh da su neke stvari malo drugacije pa sad ja da mogu da budem sa njom,mogao bih,dovoljno bi bilo samo da je pitam da se vidimo...ali eto,komplikovano je verujte mi,ja bih bio naj srecniji decko na svetu,da ne patim vise i ne razmisljam sta cu sa sobom,i koliko jos mogu ovako....i mozda se te neke stvari promene,ja imam nade jos malo,kamo srece,a do tad cu da budem njen andjeo cuvar...Voleo bih da bude moja zauvek,da je ne uzmem i da je ne pustim nikad vise da ode od mene,znam da me to nikad nece proci....Jer ona je meni sve,neznam ni sam kao bih je nazvao vise,znam da cu je voleti uvek,a da zavolim neku devojku tako kao nju,o tome i ne razmisljam....................Inace ovo bas i nije prava ljubavna prica,ja nisam neki romanticar i sta znam,i inace me nervira to i ne umem da izmisljam neke debilne opise,ali ova prica sigurno 100 POSTO ISTINITA,do detalja,i iskrena....A ja sam stvarno imao potrebu da ispricam ovo nekom,ili da napisem negde,jer me ona muci vec dugo, cak ni drugovima ne pricam o tome,i ne priznajem nikom da je tako volim....jer znam da nebi shvatili.

ESEJI O LJUBAVI

Kao da sam pozvana da učinim nešto veliko i trajno.
Kao da sam s tvojom ljubavlju spremna da savladam sebe samu, svoju nemoć, svoj strah i svoju nepokretnost.
Da ti kažem da senke koje me progone ove večeri imaju tvoje lice, i one koje su žive, i one koje su mrtve, i one koje su mi nanosile bol, i one koje su mi donosile radost.
Senke nekih mojih života prepoznajem, a željna sam ih kao što sam željna tvoje ljubavi, dodira, postojanja.
Volim te, znači tražiti smisao, biti spreman i otvoren.
Volim te, znači živeti istinu i drhtati pri pomisli na tebe. Zahvaljujem ti se na svemu ma koliko to trajalo.
Ljubavi, siromašni su oni koji nikada nisu voleli! Ja ne želim da te učim već da te volim, to je viši stepen saznanja. Ako veruješ u sebe, za posledicu ćeš imati nesalomivu savitljivost koja odoleva svakoj oluji.
Tako će ljubav i život biti jedno. Volim te, zaista te volim.
Znam da mi ne veruješ i misliš kako ću te i ja jednog dana izneveriti. Zapamti, moja ljubav izdržaće prevare, Izdržaće veruj, izdržaće. Tera me silna potreba za tobom.
Tada i moj život dobija smisao. Moja sudbina dobija nove oblike osmišljene tobom. Zbog tvoje ljubavi ti oblici imaće neprocenjivu vrednost. Zar mogu očekivati više? Trenutno jedino moja ljubav ima svrhu, jedino ona daje vrednost ovom pisanju, jedino to duboko osećanje pripadnosti tebi donosi smisao koji iako polako izlazi iz mene, ostavlja me isceđenu i nemoćnu ma koliko želela da te ljubim, da ponovo vodimo ljubav na vrelom pesku...
Željo, postojiš uzalud! Zašto pobogu, mogli smo na taj tajni put krenuti zajedno. Šteta, jer moja ljubav za tebe nije ništa. Ne znam više šta govorim, pokušavam da ti objasnim, opišem stanje u kome se nalazim.
Kako da ti opišem to stanje, taj mamurluk duše, taj instinkt i strepnju, to lutanje, to ponižavanje. Kako te ponekad mrzim, ne mogu da te se oslobodim,, da se odvojim, da poželim drugog čoveka, a opet samo tvoje lice za mene ima smisla. Ponekad sanjam, kroz snove preživljavam one dane dok si me valjda voleo. Nije teško biti rob onome koga voliš. Neću da te pitam zašto je to tako očigledno. Da bi samo uvećalo moj bol ponekad mislim kako je sve to jedan trenutak u vremenu, trenutak između dva udarca. Kao neki tren u kojem svest pritiska moje biće i cedi ga izvlačeći esenciju koja se zove ljubav. Ponekad postajem dosadna i sebi. Ljubav pa ljubav.
Ponekad se pitam odakle dolazi ljubav, Odakle snaga i ta nemoć istovremeno? Otkuda oblaci tvog lica sto me progone iz časa u čas.
Zašto si ti postojan u meni, zašto ne mogu da te odvojim od suštine mog života? Kako, zašto, nije dovoljno reći samo volim te.
Plašim te se, želim te i bojim se tebe, mrzim te i ubijam te svakodnevno, jer ti si moj strah i moja groznica i moje nemanje, moja ograničenost, i moja tupost i sve moje gluposti. i sva moja dela, i ti si istina, i ona duhovna osama iz koje prolaze reči čudesne kao putovanja. Kada kažem volim te pomislim na ono što čini ta reč, na sve ono što si živeo, što ziviš i što ćeč živeti.
Koliko samo može da nedostaje zadovoljstvo milovanja, neznosti..
Volim te u vremenu mnogobrojnih života znači pobediti smrt,,znači nadu i smisao života, puteve ka tebi..Možda je sadašnja ljubav u ovom životu način da se naučim patnji..Ovaj svet ponekad je surov, ponekad nisam u stanju da razumem, ponekad ga prihvatam, ne volim ništa što znam. Predosećam da ćeš otići, da će te tokovi života odvući od mene. Šta nam vredi traganje za sobom ako se izgubimo pre nego što smo sebe pronašli Na putevima života ne postoje prešice. To je jasna svetlost saznanja. Mogu. Odlazim od tebe. Spašavam te mog prisustva, moje komplikovanosti, mojih nesanica i prevelike ljubavi koja ti je prešla u dosadu..Ona je uvek nešto drugo od onog što trenutno mislimo da jeste. Od moje ljubavi mogu uvek očekivati više. Zašto želimo da je se oslobodimo? Zašto obuzima tuga i radost, dva različita osećanja istovremeno? Znam, odlazim od tebe ali ne od ljubavi moje. Razumeš njenu dubinu i moj bol.
Ovaj odlazak nije smrtna presuda za našu ljubav. Ponekad želim da ti predložim da kreneš sa mnom da delimo život koji je ostao. Ali osećam da bih pogrešila i uplašila te. Ja ne sumnjam u tvoju iskrenost, u sve što si mi podario za ovo vreme ljubavi. Sad znam odakle izvire ta ljubav i sa tom spoznajom mogu da odem na put znajući da ćeš zauvek biti uz mene, u ledenom trajanju bez bola, patnje. jednom trajanju koje ne iskupljuje blažene ali i ne kažnjava grešne. To je sve za sada, za jedan život, za delić drvenog vremena u kojem se obnavljaju sve moje radosti i sve moje tuge, Ti si zaista moja ljubav za sva vremena!
Autorica: Tatjana Debeljački

Priča o ljubavi
23. oktobar 2009 u 15:36

Ne trebam drvorede, ni romantiku sveća,
stihove ljubavi od kojih naviru suze,
sva bolna svanuća, lik moje muze,
ne trebam ništa u čemu leži sreća!

Ne trebam zagrljaj, ni sopstveni plač,
zar nije sve laž? Ta živimo s njome!
I ne trebam priču koja bila bi o tome,
jer sve je il' nož il' sablja il' mač!

Ne trebam prijatelje jer ih i nemam,
poneki, eto, zbog puste samoće,
tu uvek je pitanje da l' sa mnom hoće,
kada ga u pola noći zatrebam.

Ah, da! Ovo je priča o ljubavi,
ali nema je, pa je i ne trebam,
i sve moje pesme, jer ostadoh sam,
ne trebam stihove u mojoj glavi!

I čemu onda da stihom se trudim,
čemu lepota u slovu na papiru?
Zato nek' me ostave svi na miru
da možda nekad svoju zoru zarudim!

Stojeći u polumaraku dugo sam posmatrala dok si odnosio moje srce sa sobom dok je cjelovečernji bluz kidao tišinu mojih sumornih misli. Prekinuti negdje na pola puta naše smjelosti osjećam da smo mogli više dati jedno drugom, da smo mogli u gomili neizrečeni osječanja pronaći ono jedno koje bi nas odvelo na stazu vječne ljubavi.
Noćas priznajem njema sam pred bujicom osječanja koja naviru u moje srce, ali ih usne stisnute pred surovom stvarnošću neznaju izreći. Ostaju zakopana u mojim razbacanim mislima nudeći tišinu prolaznost.
Gdje sad da te tražim u sjeni noći kao što je ova, u smiraju dan, u ružinom pupoljku, u jesenjoj kiši, u talasima, u tišini..........
Ili da te tražim u sebi , gdje te nosim ponosna na ljepotu kojom te okružuju moje misli. Ili da te tražim u tišini moga postojanja, ili da te tražim u još jednom snu o nama....

.....Darovana.......

Samo zbog toga što sam ti obećala nastavljam pisati. Hvala ti što si ponovo otvorio vrata mojih najfinijih osjećanja. Hvala za sve što si napisao!

I nastavi, nemoj stajati, nemoj nikada prestajati...Dok citah sjetih se Mešinih rijeci...pa smatrah prigodnim da ih postavim...Pozdrav i hvala na daru radosti koje mi donese tvoje pisanje...nastavi, nemoj stati, nemoj nikada prestajati...jer Izvor je zaista neiscrpan...



Sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati...

Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprolazne, sve teskoce nesavladive. Ali kada se otkines od sebe neodlucnog, kada pobjedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen i pun prijetnji. Kako su ljudi nesavrseni. U svemu. Ne mogu da zive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traze u zeni, u drugom covjeku, u lazi. Potrebna mi je ta druga polovina, a o njoj nista ne znam. Drugi covjek je zatvorena kutija i nista iz njega nece izaci ako to on ne zeli. Mi mozemo da stojimo pred tajnom danima, nista nam se nece otkriti. Nepotpuni smo, a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom. Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj cistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslusali.

Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe i druge cuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grijesne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju? Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema sta da suzbija, u cemu je onda zasluga? Sada o tome mislim drukcije. ali da ne pominjem ono sto ce doci kad bude potrebno. Bice vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno ceka da primi moj teret, ne skidajuci ga s mene i ne osjecajuci ga sama, preda mnom je duga noc bez sna, i mnoge duge noci, na sve cu stici, sve cu uciniti sto moram, i da se optuzim i da se odbranim, zurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije mozda nikad vise. Kad dodje vrijeme, i zelja da se kazu druge, i one ce doci na red. Osjecam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne zivi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj guzvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskace izmedju drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaze, da osine ili utjesi. Ponekad se guraju, nasrcu jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da ce ostati nerecene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a sudjenje ima suocenja i svjedocenja, necu ih mimoici, i moci cu na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zacudjeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.

Mesa Selimovic

Ti koji dan pretvaraš u noć
i noć pretvaraš u dan,
Ti koji si prije i poslije svega
Ti dao si mi prostranstvo moje duše
dao si mi ove stalne dvojbe.
Ti kojeg dugo na sedždi molim
otkloni mi pohotne misli
otkloni mi stalne sumnje
osedlaj mi vrance Bogobojaznosti.
U ovom času dvojnosti duše
stavljene pred istinu moje nemoćnosti
da upravljam sobom
drhtavim glasom zebnje šapućem Ti
razgrni mi zastore
svoje bliskosti.

Kenuh s njim ruku pod ruku,ka vrtlogu života,ka nečemu što se jednom rađa,....nečemu što nema smrti.
A i kako bi umiralo, kad je željno da živi,željno da raste...i raste svaki tren ,čas....postaje to nešto jače od nas.Nismo krivi,al eto....ako je krivica onda je s ponosom prihvatam,onda ću da se hvalim njome kao najveći zločinac u svom ludilu kad naudi nekome iz same srdžbe ili želje....hoću da se divim,jer imam komu.
Njemu i sebi,....ne ,nismo mi više on i ja....mi smo sad MI.Dvoje, što žive jednim,dvoje što dišu ko jedno,misle,....jedno smo....
Snova više nemam,ne sanjam.....on mi je sad i java i san,..i noć i dan,....i doručak koji preskočim,i ručak koji ne pojedem...i večera koju ne zatražim....on....on me hrani,poji.......on mi glad zatire pogledima,riječima svojim....
on u meni budi sva skrivena sunčana jutra,blage pojetarce koji mi kosu tek rasutom čine,i osmjeh mi na lice stavlja...i ne želim da ga ikad skine.
I nije ovo želja samo,nije ovo ženski hir,...ovo je ljubav,koji samo papir trpi....ovo je ljubav...ovo više nisam ja ,nije on...ovo smo mi....

Da samo jedan tren naše smjelosti da prekršimo sva pravila postojnja upotrijebih da stvorim dvorce snova sazdane od slatkih tajni čuvanih daleko od drugih ljudi, stvorila bih za te pješčane staze koje bi te vodile samo u dvore srca moga.
Stvorila bih za te najdivniju jesen da se kupaš u srebrnkastom sjaju njenih boja, stvorila bih za te proljeće ljubavi da ti toplim kapima ispišu veličinu moje ljubavi.
Stvorila bih za te nebo puno oblaka što te nježno zaklanjaju od vreline sunca dok odmaraš u krošnji moje nježnosti. Stvorila bih zate najsmjelije rime da ti dušu poje....
Da ne pustih svaki trenutak naše nježnjosti da procuri bez poimanja njegova značenja sad bih prstima risala dugu, napojila nepresušni izvor vječnosti u koji bi smjestila sva naša nadanja i sve naše snove.

Sad dugo u noć ležeći kraj tebe i gledajuć te dok spavaš i snivaš neki san meni nedokučen tebi vladaru moga srca pokušavam u mislima objasniti zašto sam propustila sačuvati najdivnije nježnosti koje si mi pružio. Još osjećajuč toplinu tvoje bliskosti pokušavam sebi objasniti zašto sam pustila da se najsretniji sati života mog istope pred sivilom jutra i zašto ću i sljedeće noći budna ležati kraj tebe posmatrajuć tvoj obris u tišini, ljubeć svaku crtu dragog lica, a moje će usne ostati njeme da iskažu veličinu moje ljubavi.

Ti čija sam vječna robinja izađi iz carstva snova i daj novi zavjet ljubavi da ćemo kao nekad dugo ostajati budni samo gledajuć jedno u drugo, da će me tvoj dodir nježni kao nekad probuditi u kasne sate samo da bi ponovo vidio boju moji očiju, da ćeš nositi svitak ljubavi na srcu što ti darovah u toploj ljetnoj noći , da će zvijezde kao nekad sjati zamamnim sjajom naše bliskosti, da će svaki novi dan nositi sa sobom onaj stari drhtaj u srcu, da će svako jutro šaptati zamamnu poemu naše ljubavi.

Osluhni srce da li su isprazna obećanja koja smo davno dali da nećemo dopustiti da nas zanese lažni sjaj života , da nećemo dopustiti da nas sivilo svakodnevnice udalji od nas samih jer to je jedino iskonsko dobro koje smo imali, da staros kad zakuca na vrata i više ne budemo ni lijepi ni mladi, kad našu ljepotu pregaze godine uvijek ćemo se gledati u oči jer će u njima ostati vječni sjaj naše ljubavi.

Vjetar. Tvoje se pismo-amanet već bilo izderalo po rubovima.Znam. To je od preduga nošenja. Nošenja i snivanja...Nikad odsanjanih snova...Znam, ne može biti da je od onih hiljadu čitanja. Kaži mi šta vidi ptica naučena na lepet preplašenih grlica iza šestotog leta? Đavolsko dijete nabaci se visoko, visoko kamenom i oboje zastadosmo vidjeti hoće li uopće biti pada.Neće. Ne brini...Imam snage dok bitises da ti dam ono sta zelis...Budi dobro...Budi sretna...Sebi ostavih spoznaju...I samo kaplju.Još jednu...Gusta, crvenu,mušku...

Vjetar zna. Bolesni smo oboje i umrijet ćemo izokrenuti poput nasukanih sirena, otrovanih snova.
Poletjeh gdje ceste zboruju sa šumama, gdje nema ni sokaka ni aleja, ni ognjista ni vodenica...
Poletjeh prazan, gologlav, izluđen vještičjim morama i zanosnim noćima.
Poletjeh kao kletva lud i izopćen, pomodrjelih usana a vjerovao sam onomad u nas združene do zadnjeg rastanka...Pa zar se moze drukcije osim vjerovati...Sada znam da moze...Dacu ti da vjerujes...Jos uvijek me raduje tvoja sreca..

Vjetar je te noci znao...Prošlost ukoričena u nevidljiv dah vječitih ledenih poljanara.
Za sve postoji tajna. Tišina pohlepno otpi nijemost dlanova. Susret pogleda. Zublja iluzija.
Mora da sam već tonuo u tim oknima. Ne, ja ne želim snivati s tobom zakopan!
Radije ću razderati srce oštrim komadima neba! Zajecalo je te noci srce, vrisnula je duša nad šeherom što osta raščarana ko silovana svetica iz doba prvih šamana i gotovo da se ne ču ni krik ni pucanj.
Idi i molitva ce moja biti da nikada ne saznas da gazis po snovima mojim...

Tankim nitima duše moje istkaću za te
mreže svojih snova da te u zatočim u njima....
Pustiću gromove i munje mojih želja
da prodornom jekom probude te iz krila sna...
Naslikaću za te najdivnije slike
mojih stremljenja ka tvojoj blizini......
Osvjetliću i posuti ružinim laticama
staze naših sretanja.....
Napisaću za te najnježnije riječi
jer kralj si moj...

Raskopčaj na haljini dugmad i pusti prste da ponesu vjetrove u podrume željenog... Misli na mene i kada mene neće biti tu. Ja sam tek sjena jedna, ti moraš znati da u jablanu sam skrio čežnje davne.
O dušo moja nježna, jedina pomutnjo dana, i miljenice bogova planeta, ne plaši se mojih tama i vjetrova što pušu sa sjevera.

Ja svoj sam dom satkao u Tvojoj mokroj kosi. Moje su pjesme i pisma što Tebi ih uvijek pišem, i kada ih zoveš imenima tuđim,i kada Te u tijelima njihovim dodirujem...Ti jedna o jedina radosti moga srca...
Budi mi danmala nesavršena ovojnica u krugovima dušina žita.. budi mi gromobran uspravan kao pogled dječaka što prvi put polazi s ribarima od strepnji i pitanja kad se namršte obrve nebeskog zvonara silina. Budi mi rukav nad prejakim pestima seljačkoga sina... Budi mi ožiljak kad duša prostranstvima jednjak zapara kad stegne žega i vrelina na čelu merkureva kosca, kad raskiva se duša čežnjom umivena i zakivaju nad vrata srca sjene nemoći...Budit mi karta svijeta neznana strancima bez zavičaja, budi duša moja duše ovog vijeka iluzija.. Budii mi dlan za liniju čuđenja kad ga preda se stavi vidovita starica iz perzijskog crteža u hramu pod stijenama da me ne satru putovanja i tkanja davnina nestvarna kao umiranja od tišina...O dušo moje duše...

Buditi mi sahat istančan s kazaljkama mekšim od pčelinjeg voska pa mi razbij mramor na grudima, raskuj slova čežnje od lijevanog olova, razvini gvožđa na ogradi gdje cvijeće tijelom miluje gipka otrovnica...
Budi mi dan ko zadnji divni ljudski dah umiven srećama i prekriven bajkama...optočen dugama i natopljen jekama...suncem okupan, začešljan i zaiskan očima od najkrupnijih lješnjaka.
Budi mi dašak trajanja dugačak kao šetnjin sat u zaljuljanim krošnjama, prostran kao minuta
njenog zagrljaja pod bijelim haljinama divljih trešanja kao trenutak zvjezdanog iskrenja na livadi podno njena doma kao drhtaj riblje kćeri u njedrima...

Budi mi vjera u ljudski hrast u snagu Ljubavi, u seljačka pleća i mornarska leđa,u luk majčinskih obrva u stari djedov sahat,u mir i ljepotu molitava, u šutnju brojeva, u plahost duša i nježnost rijeka, u nemoć samoća, u bezgrijeh djeteta... Budi mi vjera nelomljiva u Ljubav i dobra čovjeka...Budi mi poćetak i kraj, dušo moja nježna, budi mi san i java, dah i uzdah, budi mi sve što sam želio i što ću željeti, sve što sam snivao i što ću snivati...budi mi jedna i jedina...meni radosnom putniku... pognutom nebesniku s jedrima srca zakrpanim tek ovlaš sred oluje čežnje...O dušo moja nježna...

Koliko god covjek bio prolaznik u zivotu on ostavlja iza sebe tragove. Neciji su dublji, neciji plici. Ali, sustina nije u tezini covjeka, vec u njegovom karakteru, njegovim sposobnostima da zauzme necije srce, da osjeti njegovu tugu i njegovu radost. Covjekov zivotni put je slijepi put i on je svjestan da ce mu kad tad on doci glave, zavrsiti se u jednoj tacki. Zbog toga on pokusava iskoristiti svaki sekund, minutu, sat, dan, godinu… Neprestana borba za zivot, za unapred izgubljenom bitkom. Sta ga to tjera i vodi da se i dalje bori iako zna da ce proci kroz zivot brzo poput voza? Vodi ga dusa koja zna da za nju ne postoji kraj.
Sto prije spoznamo sebe, svoju savjest, svoju dusu, svoju prolaznost, zivot cemo shvatiti samo jednu predivnu igru izmedju dvije vatre. Vatre ljubavi i vatre bozijeg suda. Svi smo mi brojevi koji se privlace ili odbijaju. Kad pronadjemo svoj broj tad postajemo jaci, visi, bolji, spremniji za put kojim stremimo. Razum treba da vlada osjecanjima a osjecanja da nadopunjuju razum. Ako jedno nedostaje onda postajemo rastreseni i gubimo nadu za pronalazak svog broja. Pa makar ga nikada ne dodirnuli, lakse nam je kad znamo da postoji, da je stvaran i da je dio nas.

Bila je tiha noc. Previse necujna za moje misli. Gledala sam ga i cudila se kako mi iscuri kroz stisnutu pesnicu. Pravila sam se kao da se nesvjest nije desavala meni, nego mojoj sjenki koja je stidljivo izvirivala ispod zamrlog tijela. Noc mi se kao pijesak provlacila kroz prste i ne uspijevajuci da se rasprsi na vjetru, pretvarala u neuhvatljive sekunde pjescanog sata. Nisam mogla zaustaviti sat, ostadoh bez snage. Koliko ga god stiskala cvrsce, on je brze curio iz dlana. Zasto mi je sve tako neuhvatljivo, nedodirljivo? Zasto jedna obicna noc ne moze biti neobicna? Zasto sam pocela da sumnjam u svoju misiju na zemlji? Mozda sam sebi postavila veliki teret a da toga nisam svjesna. Ma prerano sam se poradovala da sam jedna od onih, koja je predodredjena da ostavi cvrste otiske na zemlji. Gdje god da se okrenem oko mene zid, nepremostiva prepreka. Cak ni pogled kroz otvoren prozor ne vodi nigdje. Ne postoji svjetlo, izlaz, vec samo tama i beskonacnost mojih misli. Kako da ocekujem od danasnjeg dana nesto bolje, kad nisam spremna da se rastanem od juce. Nadala sam se da ako prezivim ponedjeljak, da ce sve biti lakse. Govorili su mi da je utorak jos gori dan, medjutim, nema dobrog i loseg dana, nego samo dobre ili lose srece. A sreca je rijetko bila na mojoj strani. I kad jeste, mislila sam da je to normalna stvar. Valjda kad covjek zeli vise, bog mu da manje. Kad ne zeli nista, podari mu mrvicu vise, da ne izgubi samopouzdanje i tako ga povuce naprijed u drugi dan. A ja nepripremljena ulazim u novi dan. Sve svoje zelje i nade, strahove i padanja istrosim do snova pa mi oni ostanu prazni i daleki kao obecana zemlja. Zato mi jutra izgledaju tako nedozivljena. Nemam kome da pogledam direktno u oci i ispricam svoje snove. Jutros sam naisla na prijatelja i taman da mu odgovorim na njegovo pitanje - Kako sam i sta ima? Ostadoh nijema, jer zaista nisam znala ni kakav sam, ni sta ima. Odgovor sam saznala tek kad smo se razisli. Znala sam da mi je lose, da me disanje izdaje, da me znoj obliva od naprezanja da se prisjetim svojih snova. I onda sam naletila na crnu rupu, i iz straha da me ne proguta zacutala sam. Odgovor sam progutala zajedno sa gorkom pljuvackom. Pokazala sam se kao kukavica. Znam da ce me to izjedati cijeli dan.
Da hoce ovaj utorak vec jednom proci, a tek je poceo. Njegovi repovi ce me smarati cijeli dan, ostavljati hladne oziljke po vratu. Jedino mi ostaje nada da cu vaskrsnuti sutradan i sresti njega. A on ce mi pokazati gdje se zivot krije, on je moja svjetlost na izlazu iz ove sedmice...

Darovi Ljubavi...

Zaogrnut plaštom čežnje za mojom voljenom sjetom i bolnom čežnjom ispunjen snatreći o našoj ljubavi... pisah da svaka ljubav kao i čovjek ima svoje rađanje, sazrijevanje starost i kraj. Samo one prave ljubavi su vječne...ljubavi u kojima si sav natopljenom voljenom..u svakom licu je vidiš...u svemu nalaziš i prepoznaješ njeno prisustvo...sve je dio nje...od vjetra joj lice stvaras...vazduha..sunca mjeseca, zvijezda uvijek je svaki put ljepše praviš...u svemu osjetiš njen miris...u svemu čuješ eho njenog glasa...u svemu i u svim svojim stanjima je voliš svakim danom jače...ljepše i lepršavije...I uvijek si gladan njenog dodira, osmijeha, usana...Bilo u bolu ili radosti...sa njom ili bez nje...odvojen ili spojen zauvijek. Voljena i ja smo bili darovani ljubavlju, koja se jednom ili nikada ne doživi u životu....ljubavlju koja nam je otvorila sve tajne odaje najljepših duginih boja i jedinstvenih nazaboravnih nebeskih mirise u kojima nas je obavijala mehkoćom bijelih oblaka...
Ljubav nam se radovala...osmjehnula svojim najljepšim osmjehom...Naša srca učinila su joj se dovoljno lijepa i dobra da se ugnijezdi u njima...Naša ljubav je strastvena,prejaka...presnažna, i kao takva puna neponovljive ljepote...ali i bola...i traži svu snagu i zrelost...od mene i voljene...traži sve što je u nama kako bi nas zauvijek nagradila dok živimo... neprolaznom ljepotom i ugodom u svakom našem danu, sahatu
svakom našem dahu...Naša ljubav posjedovala je samo jednu vrsta strepnje...da nikada ne izgubiš osobu koju voliš...I jedino je tada strepnja dobra jer tada stalno razmišljaš i sanjariš kako da voljenu ili voljenog svaki put ljepše i raznovrsnije obraduješ najljepšim poljupcem i osmjehom daruješ...živiš i samo njoj sve svoje stvaraš i daruješ...Predivni su i neponovljivo čarobni bili naši kratki susreti...a duga...bolna i teška čežnja kada smo dugo bivali razdvojeni...Voljena i ja nismo kao hiljade drugih parova smjeli sebi dozvoliti da nam sujeta...ego...ljubomore...sumnje...laži...nemiri stalnih strepnji za ishod..te sastavnih igara svih ljubavi...vruće-hladno..dokazivanje ko jaće snažnije i ljepše voli i slićnih stanja...ko je kome odaniji, vjerniji...budu dio naše ljubavi...jer usred tih stanja nastaju i čine se greške...koje mi sebi nismo smjeli dozvoliti...a u našoj ljubavi takve greške se jako skupo plačaju sa teškim posljedicama po oboje....ukoliko oboje nismo istinski cijeim sobom voljeli...i u svakom trenutku bili spremni zauvijek zajednički krenuti po naš komadić neba...U svakom trenutku.. stanju, okolnostima ja bih stao iza nje, iza naše ljubavi, svim onoim od cega sam szdan štitio našu ljubav i svoju voljenu Znala je to...
Nismo smjeli sebi dozvoliti slobodu da ne razlučimo u srcima da li istinski cijelim sobom svim svojim bićem volimo...ili strast...žudnja i želja da se bude voljen...stvara privid ljubavi...Ja nisam želio nikada da se povremeno volimo...da ljubav uzimamo i dajemo kao brzu hranu...Želio sam da u našim rijetkim susretima...da jedno drugom u tako željenim viđenjima...bez bojazni...sa radošću i ushitom...pružimo sve što nam je u srcima...svu ljubav...nježnost...strast...osjećaje...sve ono najljepše u nama...koje smo u srcima i tijelima zatomljavali... u dugim...lijepim i bolnim...bezbrojnim noćima čežnje..u kojima smo snivali i vjetar moljeli da na svojim krilima nosi naše poljupce...nježnosti i toplinu...a zvijezdama ispisivali riječi volim te...želim te...trebam te....

I samo je molitva davala utjehu...olakšicu srcu i prije nego bi mi san odveo dušu u svijetove u kojima sam tragao za njenom dušom... tuga...bol i sjeta bi se raspršili i ostajao je samo najodaniji pratilac voljenih, neiscrpna i sveprisutna nada...nada da će u svakom novom sutra ona biti moja a ja njen...Čežnja i nada...molitva i snovi bili su naši stalni gosti...Želio sam da bude samo moja sultanija zauvijek...Da je zovem svojom ženom...a ona mene njenim mužem...Da sa radošću...ljubavlju u dušama zajednički stvaramo uslove za naše gnijezdo...za našu luku u koje ćemo srca usidriti...za našu dugu ljubavi...jer sam je od prvih dana...od susreta davno upisanog u Knjigu Istine svojom ljubavlju u srcu vjenčao zauvijek....Mi nismo imali prava...niti vremena za bilo šta drugo sem iskrene i nebeski čiste ljubavi.
Ni bilo šta drugo sem povjerenja i iskrenosti u svim stanjima koje bi dijelila ona samnom a ja sa njom...
Kada smo se manetili riječima i srcima na ljubav...ona meni i ja njoj... ja sam i pred Bogom preuzeo obavezu i odgovornost da ne dopustim da ona nikada samnom u životu bude nesretna...ili da ikada uzdahne u životu zbog ljubavi...da je njeno srce odlučilo meni pripasti....Od prvog dana kada sam ostao naprosto skamenjen...zatećen...bez daha i nijem pred njenom ljepotom i čistotom srca i duše...ushićen njenim kristalno čistim i prejakim ljubavim amanetima i izjavama... kao i spoznajom o dužini godina u kojima me je voljela... a da ja to nikada nisam znao....čuvao sam...štitio i pazio je...kako bi je... ukoliko njeno srce na stazi kojim sam je vodio odustane...posustane i umori se...sačuvao i vratio bez posljedica po nju u život kojim je živjela...prije nego što su nam se duše sastale... prije nego nam se ruke dodirnuše...a oči prvi put nježno i dugo poljubiše...poljupcem... kojim spojismo krila naših srca da u svim vremenima i svijetovima zajedno lete....

Nisu nam krila srca bila dovoljno snažna. Mjesto sunca ljubavi...sunce strepnje,bojazni i nevjerovanja da je istinski voljena topili su njena krila ljubavi. Strepnja...dvojnost...kolebanje srca odlasci i dolasci, duga nejavljanja...najteža staza kojom je povedoh...učinile su svoje. Od dara ljubavi i nesagledive lepeze
ljepota koje nam je raskrilia i obgrlila naša srca i tijela, nama će ostati sjećanja protkana sjetom...
romantićni i nježni snovi koje nikada nećemo odsanjati...moj zapis o nama...o voljenoj...zapis o nepovratno raspršenim darovima prelijepe ljubavi koja su nam Božijom milosti srca bila natopljena...

Pružit ću ti ruke nek se u dlanovima mojim skriju sve minule boli, nek se u njihovoj toplini raspline svaka tuga koju je donjelo vrijeme...
Bit ću ti odmor na dugom putu ka vječnosti, bit ću ti san, i sjena, i sjena tvoje sjene, i noć i dan i sve što treba, čuvat ću te u krošnji svoje blagosti i pružiti ti utočište od svih davnih nemira što prostrujiše ti kroz dušu. Bit ću ti proljeće i jesen, što donose nadu i sreću, što miluju ti dušu...
Biću tvoja jeka, uzdah iz grudi, osmjeh na licu, želja u srcu...
Bit ću za te i mnogo više....
Pružit ću ti odmor u svom zagrljaju kao umornom ratniku što poslije borbe duge sanak traži, pružit ću ti mir kao progonjenom što samo jedan tren slobode želi... Pokidaću za te okove samoće , spustiću zastore da ugasne krik minulih godina, da zamre muk dugih lutanja, da nestantanu svi jecaji zatomljeni u grudima ...
U svakom mom trenu si, u svakoj misli , u svakom drhtaju, u svakoj želji, u umoru na kraju dugog dana...u meni si beskonačno...i sama mi duša tjesna, u njoj se sudaraju sve moje želje silinom svojom...
Pružit ću ti ruke da nježnost svojih obraza položiš na njima, i ostaviš u njima sve suze što ti umor duši daju... nek tvoja krila iz okrilja mog polete novom snagom u nove visine ljubavi..

Drhtaj tišine. Korak uz blage uspone mirisnog sokaka. Zar je već nadošlo vrijeme vraćanja uz vijugave putne stepenice? Pomišljam valjda je sve u redu sa sahatima, a znam ako nešto vara, to mora biti osjećaj.
Neobično je vidjeti kako pred akšam nisko lete pretovareni modri oblaci nebeske rijeke.
Ne okrećem se.Sad bi me samo jedan glas mogao nagnati na osvrtanje.Sad bi me samo jedno rame
moglo privoliti da sjednem na plahu betonsko stepenište daljine i pustim da kroza me sve teče.
Da samo otiče brzinom Tvoje sjene.

Danas smo oboje susprezali suze. Čudnovato je kako mi za sebe uvijek imamo neko preteško pitanje.
Srećom, u tebi je još mjesto za svete odgovore. Smiješim se. Ma ja dalje samo vjerujem.
Noć je najbolja oranica za napore te vrste. Neko je u zvijezde skrio sjemenke sreće.
Nešto samo naše. Opet sam te sanjao jer snovima nema pomoći...Kao sličicu nježne lelujave slabosti
u kosi, i pogled iz postelje s komešanjem nagosti što Te povukoše u bjegove čudne dragosti
najbjelji bijeli konji treperave bezbolnosti...

Opet sam Te sanjao i snivao jer neke slikarice kad zavole pjesnike često običavaju u san doći
dok dan se nabacuje kamičcima kao sinčić stare dvorske sluškinje u trenu zanesenosti na površinu duše
koja već snatri krajnosti gledajući mreškanja, draškanja i prpošenja tajanstvene vodene presavršenosti
i sve slabije krugove zadrhtalosti...A negdje u dubinama gdje srce taji plahosti začinju se vatre i šumarske cjepanice kao vrutci vrućine i neke stanične prevrelosti...Ispunjaju drumove i carske puteljke trnaca kralježnice i poštanskih kočija nježnih osjecaja pod vratne uspone i čudne svodove opojnosti...

Opet sam Te sanjao dok dan se rađao u muci zlatokose zlehude ponoći u danu s brojem tvoje kuće u imenu
i mrzlim novčićem rastanka na dnu...

Čuješ li kako ti dušom svojom crtam divne snove, kako se utapam u njima i nestajem pred plahosti tvog srca. . .
Ti koji si me šapatom svojim vratio sa mojih staza ludosti na koje zalutah, ti koji mi vrati nježnost srcu, ti čijom dušom dišem, ti čija je duša bitisala sa mojom svo ovo vrijeme postojanja da te ne nađoh na stranicama skoro zatvorene knjige pomislila bih da sam tu uzalud, stvorena samo kao njemi posmatrač prolaznosti....
Nudim ti otkopčanu košulju moje duše iza koje se kriju sve nježnosti koje si probudio u meni....
Nosim te sa sobom u svakom dahu, u svakom pokretu, u svakom treptaju oka, u svakom osmjehu....
Ti koji si me opskrbio beskrajnim divljenjem tvojoj ljubavi vidim te u svakoj zraci sunca, u vlati trave, u svakoj kaplji rose....Tvoj glas čujem u vjetru kako mi šapćeš, a opet čutiš svoje čutanje nježnošću što ti je dadoh...
I čutim i osjećam tvoj pogled dok me miluje, i čutim i slušam dok mi recituješ poeziju svog srca, i tiha sam a želim da vrisnem svima da sam te pronašla onda kad se više i nenadah.... I čeznem čeznjom zaljubljenika, i sanjam snovima sanjara, ustajem i liježem sa radoću u duši što te nađoh... ti dušo moje duše...
Ponosna sam Vladarica svoga sna i nježna Princeza što ukaza joj milost svoju ti koji si dio mene same.....
I ćutim dok srce ponosno pjeva himnu iskonske ljubavi ....da sretoh te u nekom drugom svijetu ne bih te prepoznala ti radosti oka mog.... da riječi divne negdje drugo si rekao mislila bih da je iluzija stvorena ustima sjetnog pjesnika.... da svoje misli ti ne narisah iskrenošću slutila bih kraj, al dušom iskrenom kakva i jeste dadoh ti sebe u svjetu opsjene..... Skloni me od svake sumnje, od pogleda zavidnika, od riječi zlobnika u srcu svom...Ja pobjegoh u okrilje tvoje čežnje od svijeta koji nije moj dom.... Čuvaj me u sebi jer jedino tamo pripadam....
Tebi darovana sam zauvijek...

Osmijeh, nalik onom kad sve prestaje. U moja je tihu nutrinu unišla Tajna Topline.
Kao da su u hipu uz porođajni lavor pristavljene sve moje godine snivanog.Nebeska Babica
oprala je ruke dobro pazeći da mi ne okvasi lice.Kao da je već bilo i sjaji smrću za mene
taj rijetki odjek presahlog plača dječjeg. Prošlo je podosta otkad su pod moje
krhke prozore duše nestrpljivo stajale vještice i majku blijedu u tešku snu prepadale
da će mi posisati zjenice.Duša mi osjeća da je blizu sudbine svoje.
Ne smijem odavati zapadnoj cesti koja nešto traži ispod jastučnice mekše od guščjih jata maglenih,
ne smijem odavati gdje mi je srce i koja je najbliža staza do zvjezdane močvare.
Nastojim ne puštati misao u predaleke pohode, a duša želi šaputati pjesmu voljenja,
nastojim danas ne slijediti tragove i ne piti lubavi eliksir iz pehara Ljubavi...
Nastojim cutati o ljepoti srca sto mi ga umi svilenom njeznoscu...
Nastojim ne disati, da me ne odaju uzdahi radosti...

Danas imam osmijeh načinjen od stare hrastovine škripav kad se iz dubine mnome
uspinje osjet paučine, kad vrijeme odlazi po nešto u oblake pa se zavraća s kapima
kojima se ne mili doticati krovove jer onda majke brižno pokrivaju dječake
i pričaju priče neispričane i taje da nikad nisu naše sjene u noćima same.
Ne osvrćem se za onim što me već neke dobe podsjeća da su surusili svodovi dvorca koje gradih
pri kraju starog sokaka i da rijekom Ljubavi već odavno ne plove teglenice sanjanog,
i da tajne izvidnice čežnje ne razaznaše vodostaje, dok su konji i sablje tuge zasijecali struje
i nestajale u virovima krvi i snažnoj matici zaborava...
Zastadoh onvdje gdje ništa na svijetu ne pozna moje lice i pijem snagu velike vode
i pojim u sebi strepnje da sam danas čudno i duboko negdje blijed i nasmiješen od nježne
tamoplovne podvodne slobode i tvoj posve Tvoj...

Smrtnik zamoli Boga da mu pošalje svojom milošću Voljenu koju sanja, želeći da Ona, njemu namijenjena, bude senzibilna, mudra, inteligentna, puna razumijevanja i oprosta, smirena, razumna, topla, sposobna, lijepa, bogata duhom, da ima istančan smisao za humor, da je sposobna, strastvena, vjerna, odana i iskrena. Uz to je naveo i fizičke odlike o kojima je sanjao i Bogu je u potpunosti bojama svoje molitve slikao lik Voljene žene...

Vrijeme je prolazilo, poput pijeska nestajalo medju prstima, a smrtnik je nijemo na papiru svojih snova riječima stvarao lice Voljene žene sa kojom želi podijeliti svoj ovozemaljski život. Jedne snene noći, u svojim šapatima duše je čuo glas Boga koji se obratio njegovom usamljenom srcu: "Vjerni slugo moj, ne mogu ti podariti ono što želiš..." Smrtnik uplašeno upita zašto, a Bog mu odgovori: "Ja sam Bog i pravedan sam. Bog je Istina i sve što činim je stvaranje Istine.." Smrtnik zadrhta u svojoj zbunjenosti, moleci Boga da mu objasni zašto ne može dobiti ono što želi.
Bog odgovori: "Objasniću ti. Poželi ono što ti je u srcu, što ti je poznato i dio tebe, jer vjeruj da je takva osoba uz tebe, zaista vjeruj i biće ti darovana. Ne bi bilo ispravno da ispunim tvoje molbe zato što ti ne mogu darovati nešto što ti sam nemaš. Ne bi bilo ispravno da ti podarim nekoga ko je natopljen Ljubavlju prema tebi, kada je tvoje srce još uvijek kameno. Ne mogu ti darovati nekog nježnog i darežljivog kada si ti ponekad okrutan i škrt. Ne mogu ti darovati nekoga ko zna opraštati, kada u tebi još uvijek tinja osveta, ali mogu ti darovati nekoga osjetljivog jer si i ti izuzetno osjetljiv, kako bi ta osjetljivost dodirnula tvoju, a iskra Ljubavi koja se zrcali u toj osobi razbiće kamen u tvom srcu i obasjaće ga istinska Ljubav. Mogu ti darovati osobu koje krase poput lovorovog vijenca sve te odlike, kao što se one nalaze i u tebi, ali je u vašim dušama snaga kojom ih trebate zajedno razvijati i buditi iz stoljetnog sna..."

Nakon toga Bog mu reče: "Mogu ti darovati nekoga za koga znam da posjeduje sve kvalitete koje ti tražiš, ali još nisu dodirnule površinu mora tvoga života, pa ih potom snagom Ljubavi pronađite jedno u drugom. Od tebe očekujem samo da otvoriš oči i odškrineš vrata svoga usnulog srca. Na tom Putu traganja, borićeš se protiv te Žene, bježati od nje, ali Ona će te privlačiti na tebi potpuno neobjašnjiv način i uvijek ćeš joj se vraćati. Uvijek...I gubićeš vrijeme uzaludno tražeći osobu koja već ima u sebi sve nabrojene kvalitete, ali ubrzo ćeš uvidjeti da sam ti već podario osobu koja je samo tebi namijenjena. Ona možda neće imati lik koji si bojama svojih šaputanja u molitvi stvarao, ali duboko u sebi znaćeš da je to Ona. Tvoja Voljena biće kost tvojih kostiju i meso tvoga mesa i vidjećeš sebe u njoj kao što će i Ona vidjeti sebe u tebi i bićete ponovno jedno...

Dugo se ljubav traži....
Negdje davno sam zalutala na jednoj stazi u svom traganju i prihvatila da je onako iskrenu, toplu i nježnu nikad neću naći. Zašto onda ne bih prihvatila slatki val opsjene i prgrlila ono što mi se čini sličnim tome što sanjah, molih za to i dugo lutah tražeći je. Dadoh sve nježnosti i sjete vjetru da ih ponese krenuvši pred onog što zapečati moj život na listu papira...
Prošlo je dugo .......
Onda naslutih. Naslutih tebe negdje u sjenci riječi darovanih prošlim ljubavima, naslutih sva blaga nježnosti i topline što skriše se u tvom srcu.... Naslutih da nosiš za me sve nježnosti svjeta .... Ljepoto moje duše zmolih te da se vratiš i divne snove o ljubavi nastaviš crtati ..... Jesam li imala pravo na to?
Tako sam te dugo čekala i nadala se daću te sresti da nađoh hrabrosti i smjelosti za to .... Sve najnježnije u meni se probudilo i nastavih da sanjam davno sanjan san. Sve je u meni pjevalo i sa radošću proljeća budilo se iz zimskog sna koji je trajao dugo. Poželjeh svijet za mene i tebe u kom svira oda ljubavi, u kom se sve lomi pred nježnosti što mi je dade, gdje pod okriljrm mojim te skrivam snena, gdje dlanovima svojim nježno ti milujem lice, spuštam nježne cjelove na tvoje snene oči.....
Htjedoh ti reći najdivnije riječi, ne čuvati u sebi ni jedan dah kojim dišem jer usvakom si trenu u svakom dahu, u svakoj misli....... Shvatih da te odavno nosim u sebi i ako sam te dugo lutala i čitav život samo tebe sanjala i tražila, nađoh te dušo moja, svaki tvoj san svaka misao svaka želja i sva osječanja su i moja . Duša je jedna odavno al' sad spojena i nema veze u kojim tjelima živi i s kim liježe, ona je sada jedna ... Divna je spoznaja da postojiš. Zahvaljujem Mu što mi je dao da vidim očima tvoje duše, da naslutim toplinu njenu i da na kratko osjetim da si moj i da si uvijek bio i bićeš moj, jer duša je jedna a samo su tijela dva.....
Živim i udišem ljubav sa tobom, svakom trenu i svakom pokretu darujem nježnost što si mi vratio iako znam kakvi nas životi dijele.....
Jutros ti onako tužna dođoh u kapima kiše što ti pade na lice, toliko ga htjedoh dodirnuti ... znam da voliš kišu... i duša te ponovo pozva sebi nemoj mi ići sad kad sam te pronašla ...

Neka bude...

Prije no što je udahnuo, stigla je objava. Nešto iz prošlosti...S naplatama...Nešto is polica zaborava u zavežljau greški i ispravnosti...Zaboravljena je pustila suzu za oboje.
Nije lako držati nekoga nad provalijom prošlosti, pustiti ga, pa ga sustići i primiti ruke tik iznad oštrih kamenih sretišta. Nije lahko pogoditi trenutak. Poželio je da ga ovaj put ne dostignu njene ruke od drhtavih plamsaja. Ispunilo se.
Čak je i svoje posljednje pravo na Savršenu Posljednju Noć, glatko otlonio.
«Zagrlite me.» , šapnula je. Nije ju zagrlio. Nešto daleko i nesuvislo o smislu nestajanja, o smislu vjerovanja prešlo mu je preko usana. Pustila ga je. Ona što ljubuje sa snovima i podsmjehuje se smrtnima, utihnula je.
Neka bude kraj...

Postoji dio duše koji poduzima bdijenja. Tada se Noć rastvori i objavi strpljivima. Tad nježnost zavidi strastima na plijenu što sam korakne na ukleti proplanak, a strasti nježnostima na ljepoti trajanja.
Predugo je nosio plamenom tinjajuće niti čežnje i gubio veziva s pojmovima i slikarijama uma. Dugo dugo puštao se za sjenama i šuštajima, snovima i besanim noćima koje bi prekidao tek poneki lavež i noćni krik. Naučio je misliti i udisati zaborav. Nevidljiva se više nije vraćala.
Neka bude zaborav...

Stajati na mjestu ili koračati? Ili zamoliti svijet da se pomiče neko vrijeme umjesto nas? Propadati ili pripadati? Čuti jeku iz kolone inkarnacija? Zazivati vječnost za nas ili se prepustiti ljepoti svih zvijezda i svjetala?
Neka bude Ljubav...

Ne postoji jasnija jeka trenutka od glasa što u nama ponekad korača u dragim papučama.
Ne postoji riječ što može podnijeti tišinu kristala. Ne postoji iko dostojan da nam se prikrade
iz zemlje prošlosti...
Jer što god bilo s našim promašenim snovima, kako god jako bljesnu u nama šapti
divnih padalica, ili nas zabole mjesta u ranama načinjenih rijekama i riječima,
nekako se držimo i koračamo put onog višeg sjaja, koji je možda tek divna iluzija,
divan sanak, ili opsjena željenog...Možda samo treba pronaći skrivena vrata snova
i odškrinute kapije davnine i poći, samo poći jer što vrijedi iščekivati dok
tišine huče kao slapovi. Možda se samo treba pustiti svijetu što su mu miliji nestanci
nego varljivi trenutak ljudske postojanosti.
Pa ipak dal iluzija, dal, sanak ili prelijepa opsjena nema ljepše varke besmrtnosti
od mašte voljenja. Nema ljepših stepenica sna od stopala načinjenih nečijim usnama.
Nema izdašnije smrti zvijezda od nečeg u nama kad postojimo zbog nekoga...

Ima već dugo kako se u nju bio zagledao, iako je predosjećao da ona mu već stoljecima pripada
kako već biva kad pronađemo nešto neopisivo i drago. Sve što je imao bijahu ludost i hrabrost...
Stao je pred nju i samo je zagrlio i onda joj se čudno buncajući amanetio...
Ta ona bijaše breza za starom carskom školom a on neobično iskorijenjeno ljudsko drvo...
Ni jablan ni bagrem ni vitez ni pjesnik, samo drvo što se zanosilo, maštalo sanjalo i pisalo,
praskozorja usnivalo...vjetrom ceznje noseno, šibano vremenom snivanog...ka dusi svoje duse
putovalo...

Sutjeli su o tom od ljudi i drveća jer neke se stvari jednostavno ne mognu izreći svojima,
a sve da se i same objave i otkriju tada se nekako pogubi i tajanstvenost...
Sutjeli su o voljenju jer se pod plavetnim svodom, pod zlatnom i srebrnom čarobitom kuglom
ne pristoji saputati o harmoniji suština. kao ni o vjetru, kiši i paučinama prolaznosti...
Jutrima bi on mirisao na mehko lišće i glatku koru a ona na svijeću i dlanove i neku staru knjigu...
Noćima bi joj mislima pričao o moru a ona njemu o podzemlju i prekozemlju mrseći šaptom
svoju nježnu vilovitu kosu...
Jednom u doba nevremena u noći silnih bljeskova i tutnjave Gospodara brojeva probudio se u snu
i bosonog pošao k njoj... Jedva ju je uspio zagrliti kad ih je istovremeno
dotakla strijela energija...u vječni zagrljaj stegla i zemlja se u sebi stresla, a kiša je znala
tajnu pripadanja i samo lijevala, lijevcima lijevala, niz tijela zagrljena, niz nepce nestajanja,
niz plahost dlanova i kožu i koru i kosu i lica i bosa stopala...

Poljubac

Ona zapali i posljednju sibicu. Svjetlost mu za tren zaslijepi vid, te uzmace od te jacine i sklopi oci, tek toliko da moze naslutiti njen lik. -Brzo...zapali svijecu!- Njegovo lice pod svjetloscu svijece zatitra nekim cudnim sjajem i ona zastade pred tim prizorom. -Sta me gledas?- Njoj je to njegovo pitanje odjednom odnijelo svu ljepotu tog trenutka i njegov cinican i ostar pogled duboko je povrijedi. I, da je morala da ceka jos koji trenutak da mu odgovori, zanijemila bi bez i jedne rijeci. Tad se ohrabri i dobi neku snagu da mu se usprotivi. -Ma slusaj, ti...- I tog trena zacu zvuk telefona. Ona zacuta. On zurno ustade iz fotelje i u polumraku vjesto pronadje telefon zaturen ispod gomile jastuka na krevetu. -Halo!- rece nesto bucnije nego obicno i okrenu joj ledja. Nastade tisina i ona se zamisli. Pred njom je stajao on. Njegova ramena, cinila su joj se tako nemirna i zeljna zenskog dodira. Ili je to osjecaj koji je budio i u drugim djevojkama? -Eh...da samo nisi tako ohol!- prosapta, ne primjetivsi da je to ucinila glasnije nego sto je mislila. -Sacekaj malo.- rekao je svom sagovorniku i okrenuo se prema njoj. Celo mu se namreska, klimnu glavom na dole i namrsti se. -Nesto si rekla?- upita, mada nije razumio ni jednu rijec koju je izgovorila. -Ne, ne...nisam...- pokusala je da se odbrani. Njegov pogled je prostrijeli i nju obli neki hladan osjecaj neprijatnosti. On zavrsi razgovor jednim hladnim -Vazi, vidimo se. Cao!- i baci telefon ponovo na staro mjesto. -Pst...znao sam. Kisa! Ovo mi dodje ko slag na tortu. Prvo struja, sad i kisa. Divota!- Nasmijesila se -Zasto ne volis kisu?-i otvorila vrata terase. U njoj se odjednom stvorio neki osjecaj mirnoce, kao da je zove neki glas duboko u njoj da izadje na kisu. Glas koji prevladava, cineci sve ostalo potpuno nebitnim. Ona zakoraci na terasu i osjeti prve kapi na kozi.
–Mrzim je! Mrzim, jer se osjecam kao u kavezu, potpuno ogradjen od svijeta!- rece on i zatim zacuta. Vjetar polako podignu zavjesu i hladan vazduh doprije do njegovog vrata. Najezio se i refleksno skupio ramena. Okrenuvsi glavu, shvati da ona vec dugo, okrenuta ledjima, stoji na sred terase. Rasirila je ruke, ako da ocekuje blagoslov od Boga, licem okrenuta nebu, izlozivsi ga kisi. -Ti nisi normalna...ulazi unutra! Razboljeces se!- Ona se za trenutak okrenu k njemu, pogleda ga preko ramena potpuno ravnodusno i vrati se u prvobitan polozaj. –Ne, ljepi...ti nisi normalan. Ne znas sta propustas!- On istrca na terasu i, osjetivsi kisu na svojoj kozi, htjede da ostane, ali to bi onda znacilo da je ona imala pravo, a to nikako nije smio dozvoliti. Uhvati je oko struka, pa je kao neki stari dzak prebaci preko desnog ramena i unese u sobu. –Pa ti nemas pojma koliko je napolju hladno!- Ocekivao je ostar odgovor, ali sve sto je cuo je bilo kikotanje koje je, kako mu se cinilo, dolazilo od srca. –Cudna si...nimalo te ne razumijem.- I dalje se smijala –Ti neces da me razumijes!- On dobro osmotri taj prizor. Odjeca joj je bila potpuno slijepljena uz tijelo, dok su se sa kose slivale kapi kise. Ona dohvati jastuk i poce njime da mu trlja lice, jos se vise smijuci. Odjednom osjeti kako ju je uhvatio za oba zgloba rukama, stezuci je i prenoseci svu tezinu svog tijela na nju. Uozbiljila se i pocela se otimati pod njim. –Pusti me!- Rekla je toliko bijesno, kao da joj je i smrt draza od njegovog dodira, ali on nije obracao paznju. Drzao ju je sve cvrsce dok mu se od njenog otimanja tresla mokra kosa. Ona se umiri. Nastade tajac. I kad vjetar po drugi put zanjihao zavjesu i posljednji milimetar svijece utrnuo, oni su se poljubili.

MLS

Nebojsa Jovanovic - O zavodjenju i ljubavi (odabrane recenice)

Sta muskarci i zene zele u medjusobnim odnosima? Prvo sto mi pada na pamet je ljubav...zadovoljstvo, sex, zabavu, radost, sigurnost, prihvacenost, postovanje, razumevanje, bliskost, poverenje…svi ovi pojmovi se preplicu, a obuhvaceni su jednim krugom. Krugom zvanim ljubav…
Kad ti kazem da te ja, kao subjekat te recenice, u prvom licu jednine, volim, predikat podrazumeva da: brinem za tebe, da se radujem sto postojis i sto sam s tobom, da mi je tvoje prisustvo zabavno i seksi, da te postujem i prihvatam te takvu kakva jesi, da te razumem, da ti verujem, da ti dajem sigurnost da cu uvek ciniti ono sto osecam da je dobro za tebe…
Ljudi koji su voljeni vole i sami sebe…ko voli sebe voli i druge…
Jedino sto stvarno moze ispuniti coveka i uciniti ga srecnim je ljubav, u svim svojim oblicima pojavljivanja u ovome svetu…samo povecavanjem sposobnosti za ljubav mozemo prosiriti sopstvene granice dozivljavanja zadovoljstva i ispunjenosti.
Nije lako prevazici strah od ljubavi. Zavedeni i izdani tesko ce se usuditi da vole…
Kad je covek prihvacen onakav kakav jeste, ima potrebu da bude jos i bolji. Da uzvrati ljubav. Ne zato sto to neko zahteva od njega. Jednostvano…biti prijatelji i ljubavnici, ostvariti musko-zensku i ljudsko-ljudsku ljubav, u isto vreme…

"Od toga dana, sve sto je nekada bilo vazno, postalo je lazno i dosadno. Propustao sam stvari koje nikada ranije ne bih propustio, izmisljao lukavstva i putovao da bih za trenutak video njen osmeh. Za nju sam bio sve ono sto je u jednom trenutku moglo da joj pricini zadovoljstvo, za nju sam bio radostan i ozbiljan, govorljiv i cutljiv, uljudan i lud, bogat i siromasan. Kada je shvatila u kakvom sam stanju, stavljala me je na razlicite probe. Za mene je bilo zadovoljstvo da joj sluzim; nije mogla da smisli zelju koju s lakocom ne bih ispunio.
Onda je shvatila da je volim vise nego bilo koji muskarac i nastupila su mirna vremena, ona me je razumela i prihvatila moju ljubav. Videli smo se hiljadu puta, putovali zajedno, cinili nemoguce da prevarimo svet i budemo zajedno.
Trebalo je da budem srecan. Ona me je volela. I neko vreme sam bio srecan, valjda.
Ali moja sudbina nije bila da osvojim ovu zenu. Sada kad sam uzivao u toj sreci i vise nije bilo potrebe da bilo sta zrtvujem, kada sam bez mnogo truda od nje dobijao osmeh i poljubac ili noc ljubavi, u mene se uvukao nemir. Nisam znao sta nije u redu, postigao sam vise nego sto sam u svojim najsmelijim snovima zamisljao. Ali bio sam nezadovoljan. Kao sto sam rekao, moja sudbina nije bila da osvojim ovu zenu. Ako se to i dogodilo, bilo je slucajno. Moja sudbina bila je da patim zbog ljubavi i kada je svest o tome da posedujem svoju ljubljenu pocela da leci i ublazava te patnje, ja sam osetio nemir. Neko vreme sam odolevao, a onda sam mu se iznenada prepustio. Napustio sam zenu...
Otputovao sam i vratio se posle godinu dana. Bilo je to neobicno putovanje! Cim sam se udaljio, u meni je pocela da gori stara vatra. Sto sam se vise udaljavao i sto je vise vremena prolazilo, sve me je vise mucila strast i ja sam joj se radovao i nastavio da putujem celu jednu godinu, sve dok taj plamen nije postao nepodnosljiv i primorao m da se vratim voljenoj.
Nisam mogao da joj kazem ili napisem sta me je oteralo od nje i sta me je vratilo njoj. Da li sam to i sam znao?..."

Herman Hese - Srecan je ko ume da voli