Anton Pavlovič Čehov,

ŽENA BEZ PREDRASUDA


Maksim Kuzmič Saljutov je visok, u ramevima razvijen i kršan. Njegova telesna građa može se smelo nazvati atletskom. Izvanredno je snažan. On savija novčiće, čupa s korenjem mlado drveće, zubima podiže tegove i kune se da na zemlji nema čoveka koji bi se usudio da se porve s njim. On je hrabar i smeo. Nije viđeno da se on bilo kada bilo čega bojao. Naprotiv, njega se boje i blede pred njim kad je ljut. Muškarci i žene ciče i crvene kad im on steže ruke: boli ih! Negov divni bariton nemoguće je slušati, jer od njega zagluhnu uši... Silan čovek! Ne znam drugog čoveka sličnog njemu.

I ta čudovišna, neljudska, volujska snaga ni na šta nije ličila, ličila je na crknutog pacova, kad je Maksim Kuzmič izjavljivao ljubav Jeleni Gavrilovnoj! Maksim Kuzmič je bledeo, crveneo, drhtao i nije imao snage ni stolicu da podigne kad je trebalo da preko svojih velikih usana prevali: "Ja vas volim." Snagu kao da je nešto zbrisalo, a njegovo veliko telo pretvorilo se u veliku praznu mešinu.

On je izjavljivao ljubav na klizalištu. Ona je letela kao ptičica po ledu, laka kao perce, a on jureći za njom, drhtao je, gubio dah i šaputao. Sa lica mu se čitala patnja... Vešte, čvrste noge klecale su i zaplitale se kad je trebalo na ledu urezati nekakav komplikovani monogram... Vi mislite da se on plašio odbijanja? Ne, Jelena Gavrilovna ga je volela i žudela za tim da joj on ponudi ruku i srce... Ona, mala, slatka, smeđa, bila je gotova da svakog trenutka sagori od nestrpljenja... Njemu je već trideset godina, nema bogzna kakav položaj, novaca nema baš mnogo, ali zato je tako lep, duhovit, vešt! On odlično igra, odličan je strelac... Niko ne jaše bolje od njega. Jednom, kad su zajedno jahali, preskočio je takav jarak preko koga bi se zamislio da li da skoči svaki engleski jahač!...

Nemoguće je ne voleti takvog čoveka!

I sam je znao da je voljen. Bio je ubeđen u to. Ali ga je mučila jedna misao... Ta misao pritiskala mu je mozak, izazivala u njemu bes, terala ga da plače, nije mu dala ni da pije ni da jede, ni da spava... Trovala mu je život. On se zaklinjao na ljubav a istovremeno mu je ta misao rila po mozgu i udarala u slepoočnice.
- Budite moja žena! - govorio je Jeleni Gavrilovnoj. - Ja vas volim! Ludo, strašno!
A sam je istovremeno mislio: "Imam li ja pravo da budem njen muž! Ne, nemam! Kad bi ona znala kakvog sam porekla, kad bi joj neko ispričao moju prošlost, ona bi me ošamarila! Sramna, nesrećna prošlost! Ona iz poznate porodice, bogata, obrazovana, pljunula bi me kad bi znala kakva sam ja ptičica!"

Kad mu se Jelena Gavrilovna obisnula oko vrata i zaklela mu se da ga voli, on nije bio srećan.

Ta misao sve mu je otrovala... Vraćajući se sa klizališta kući, grizao je usne i mislio: "Ja sam podlac!" Kad bih bio častan čovek, ja bih joj ispričao sve... sve! Bio sam dužan, pre nego što sam joj izjavio ljubav, da joj otkrijem svoju tajnu! Ali ja to nisam učinio i, ja sam, znači, nitkov, podlac!"

Roditelji Jelene Gavrilovne dali su svoj pristanak na njen brak s Maksimom Kuzmičom. Atleta im se sviđao: umeo je da poštuje i kao činovnik mnogo je obećavao. Jelena Gavrilovna osećala se kao da je na sedmom nebu. Bila je srećna. Zato je jadni atleta bio daleko od sreće! Do same svadbe rastrzala ga je ista misao kao i kad je izjavljivao ljubav...

Kinjio ga je i jedan prijatelj, koji je poznavao njegovu prošlost kao svojih pet prstiju... Bio je prinuđen da tome prijatelju daje gotovo celu svoju platu.
- Počasti me ručkom u "Ermitažu"! - govorio je prijatelj. - Inače ću svima ispričati... I još mi daj dvadeset pet rubalja na zajam!

Jadni Maksim Kuzmič oslabio je, propao... Obrazi upali, na pesnicama iskočile žile. Razboleo se od misli. Da nije voljene žene, ubio bi se...
"Ja sam podlac, nitkov!" mislio je. "Morao sam joj sve otkriti pre svadbe! Neka, neka me pljune!"

Ali pre svadbe joj nije ispričao: nedostajalo mu je hrabrosti.
A i pomisao da će posle objašnjenja morati da se rastane s voljenom ženom bila je za njega užasnija od svih drugih misli!...

Došla je svadbena svečanost i mladence su venčali, čestitali im i svi su se divili njihovoj sreći. Siroti Maksim Kuzmič primao je čestitanja, pio, igrao, smejao se, ali je bio strašno nesrećan. "Ja ću sebe, stoku, prisiliti da joj sve objasnim! Mi smo venčani, ali još nije kasno! Možemo se i rastati!"

I on joj je ispričao...

Kad je došao određeni čas i kad su mladence ispratili u spavaću sobu, preovladali su savest i poštenje... Drhteći sav, jedva dišući, ne znajući za sebe, bled, Maksim Kuzmič joj bojažljivo priđe i uzevši je za ruku reče:
- Pre nego što pripadnemo... jedno drugome, ja moram... moram da ti otkrijem...
- Šta ti je, Maks? Ti si bled! Svih ovih dana si bled, ćutljiv... jesi li bolestan?
- Ja... moram da ti sve ispričam, Ljelja... Sednimo... Moram te poraziti, otrovati tvoju sreću... ali šta da se radi? Dužnost, pre svega... Ispričaću ti sve o svojoj prošlosti.
Ljelja razrogači oči i kiselo se osmehnu...
- Hajde, pričaj... Samo brže, molim te. I nemoj tako drhtati.
- Ja sam se ro... rodio u Tam... tam... bovu. Moji roditelji bili su mali ljudi i strašno siromašni... Ispričaću ti kakva sam ptičica. Bićeš užasnuta. Pričekaj!... Videćeš... Bio sam prosjak... Kad sam bio dečak, prodavao sam jabuke... kruške...
- Ti?!
- Užasavaš se? Ali, mila, to još nije tako strašno. O, mene nesrećnika! Proklećete me ako saznate.
- Ama šta?
- Kad sam imao dvadeset godina... bio sam... bio... oprostite mi! Ne terajte me! Bio sam... klovn u cirkusu!
- Ti!? Klovn!

Saljutov, u iščekivanju šamara, pokri rukama svoje bledo lice... Bio je gotov da se onesvesti...

- Ti... klovn? I Ljelja se stropoštala s divana... poskočila... stala trčati...

Šta joj je? Uhvatila se za stomak... Spavaćom sobom odjekivao je, razlegao se smeh, sličan histeričnom...

- Ha-ha-ha... Ti si bio klovn? Ti? Maksim... Mili moj! Izvedi mi nešto! Dokaži da si to bio! Ha-ha-ha! Mili moj!
Ona priskoči Saljutovu i zagrli ga...
- Izvedi nešto! Dragi! Mili!
- Ti se smeješ, nesrećnice? Prezireš me?
- Izvedi nešto! Umeš li da ideš i po konopcu? Hajde!

Obasula je muža poljupcima, priljubila se uz njega, počela da tepa... Nije se primećivalo da se ljuti... On, ništa ne shvatajući, srećan, udovolji ženinoj molbi.

Priđe krevetu, izbroja do tri i zaustavi se s nogama uvis, naslanjajući se čelom na ivicu kreveta...
-Bravo, Maks! Bis! Ha-ha! Mili! Joooš!
Maks se zaljuljao, skočio u istom položaju s kreveta i počeo da hoda na rukama...

Ujutru su Ljeljini roditelji bili zapanjeni.
- Ko to tamo gore lupa? - pitali su oni jedno drugo. - Mladenci još spavaju... Sigurno se posluga ludira... Kako lupaju! Gadovi jedni!

Tatica se popeo gore, ali poslugu tamo nije našao.
Na njegovo veliko čuđenje buka je dolazila iz sobe mladenaca. On je malo postojao pred vratima, slegao ramenima i odškrinuo ih... Kad je zavirio u spavaću sobu, naježio se i zamalo nije umro od čuđenja: nasred spavaće sobe Maksim Kuzmič izvodio je u vazduhu najvratolomniji salto mortale; pored njega stajala je Ljelja i aplaudirala. Oboma su lica sijala od sreće.

NEOZBILJNO PONAŠANJE

Mlada, riđa kuca - mješanac jazavčara i psa pokućara - njuške vrlo slične lisičijoj, trčala je gore-dolje po trotoaru i zabrinuto zirkala na sve strane. Ponekad se zaustavljala i, plačući, podizala čas jednu, čas drugu ozeblu šapu i pokušavala da shvati kako se to moglo dogoditi da zaluta. Odlično se sjećala kako je provela dan i kako je, na kraju, dospjela na taj nepozanti trotoar.
Dan je počeo time što je njen gospodar, stolar Luka Aleksandrič, navukao kapu na glavu, pod mišku uzeo nekakvu drvenu stvar zavijenu u crvenu maramu i viknuo:
- Kaštanka, hajdemo!
Čuvši svoje ime, mješanac jazavčara i psa pokućara izišao je ispod struga gdje je spavao na strugotinama, slatko se protegao i potrčao za gospodarom. Mušterije Luke Aleksandriča su živjele užasno daleko, tako da je on, prije nego što bi stigao do svakog od njih, morao da nekoliko puta navraća u krčmu i da se potkrepljuje. Kaštanka se sjećala da se tim putem ponašala krajnje nepristojno. Od radosti što ju je gospodar poveo sa sobom, ona je skakala, lajala i nasrtala na tramvajske vagone što su ih konji vukli, utrčavala u dvorišta i jurila za psima. Stolar ju je svaki čas gubio iz vida, zaustavljao se i ljutito vikao na nju. Jednom ju je čak srdito ščepao za njeno lisičije uho, prodrmusao je i procijedio:
- Crk-la da-bog-da, gaduro jedna!
Kada je obišao mušterije, Luka Aleksandrič je navratio sestri kod koje je pio i mezetio; od sestre je pošao poznaniku knjigovescu, od knjigovesca u krčmu, iz krčme kumu itd. Kratko rečeno, kada je Kaštanka dospjela na nepoznati trotoar, već se smrkavalo i stolar je bio kao sjekira pijan. On je mahao rukama, uzdisao i gunđao:
- Vo greseh rodimja mati vo utrobe mojej! Oh, grijesi, grijesi! Sada evo idemo ulicom i fenjere gledamo, a kada umremo - u paklu ćemo da gorimo...
Ilije prelazio na dobrodušni ton, dozivao Kaštanku i govorio joj:
- Ti si, Kaštanka, sitna životinjica i ništa više. Spram čovjeka ti si isto što tesar spram stolara...
Dok je on tako s njom razgovarao, najednom je zatreštala muzika. Kada se Kaštanka okrenula, vidjela je da ulicom pravo na nju ide čitav puk vojnika. Kako nije podnosila muziku koja joj je išla na živce, ona se uznemirila i počela da zavija. Na njeno veliko iznenađenje, umjesto da se uplaši, zakrešti i počne da psuje, stolar se široko nasmiješio, stao mirno i salutirao svojom ručurdom. Videći da je njen gospodar ne grdi, Kaštanka je počela još jače da zavija i, kao van sebe, ona je preko ulice jurnula na drugi trotoar.
Kada je došla sebi, muzika više nije svirala i puka više nije bilo. Potrčala je preko ulice prema mjestu gdje je ostavila gospodara, ali avaj! stolara tamo više nije bilo. Jurnula je naprijed, zatim nazad, još jednom je pretrčala ulicu, ali stolar kao da je u zemlju propao...
Kaštanka je počela da njuška trotoar nadajući se da će gospodara naći po mirisu njegovog traga, ali prije toga je prošao neki nitkov u novim gumenim kaljačama i sad su se svi tanani mirisi miješali sa oštrim smradom kaučuka, tako da se ništa nije moglo razabrati.
Kaštanka je jurila naprijed i nazad i nikako nije mogla da nađe gospodara, a u to vrijeme počelo je i da se smrkava. S obje strane ulice upalili su se fenjeri i na kućnim prozorima je zasijala svjetlost. Padao je krupan, pahuljasti snijeg i bjelinom bojio kaldrmu, konjska leđa i kočijaške kape, i što se više smrkavalo, predmeti su postajali sve bjelji. Pored Kaštanke su neprekidno gore-dolje prolazile nepoznate mušterije, gurale je nogama i zaklanjale joj vidik. (Čitavo čovječanstvo Kaštanka je dijelila na dva veoma nejednaka dijela: na svoje domaćine i njihove mušterije; među jednima i drugima postojala je bitna razlika: prvi su imali pravo da je tuku, a druge je ona sama imala pravo da hvata za noge.) Te mušterije su sada nekud žurile i na nju nisu obraćale nikakvu pažnju.
Kada se već sasvim smrklo, Kaštanku je obuzelo očajanje i užas. Ona se šćućurila uz neku kapiju i gorko zaplakala. Umorila se lutajući čitav dan sa Lukom Aleksandričem, uši i šape su joj ozeble, a uz to još bila je i strašno gladna. Čitavog dana samo joj se dvaput posrećilo da nešto proguta: kod knjigovesca je pojela malo ljepila od škroba i u jednoj krčmi pored tezge je našla kožicu od kobasice - i to je bilo sve. Da je bila čovjek, sigurno bi već pomislila:"Ne, tako se ne može živjeti! Moraću se ubiti!"

TAJANSTVENI NEZNANAC

Ali Kaštanka ni o čemu nije mislila i samo je plakala. Kad joj je već mehki paperjasti snijeg sasvim prekrio leđa i glavu i ona, od iznemoglosti utonula u teški drijemež, najednom je kapija škljocnula, škripnula i udarila je u slabinu. Kaštanka je skočila.
Iz otvorenih vrata je izišao nekakav čovjek koji je pripadao grupi mušterija. Posto je Kaštanka zacviljela i našla mu se pod nogama, on nije mogao a da je ne primijeti. Nagnuo se nad nju i upitao je:
- Kuco, odakle ti ovdje? Jesam te udario? O, jadnice, jadnice... Ali, ne ljuti se... Oprosti mi.
Kaštanka je pogledala neznanca kroz snježne pahuljice na trepavicama, i vidjela je pred sobom kratkonogog i debeljuškastog čovječuljka, obrijanog bucmastog lica, u cilindru i raskopčanoj bundi.
- Što cviliš? - nastavio je zbacujući joj prstom snijeg sa leđa. - Gdje ti je gospodar? Sigurno si se izgubila? Ah, jadni psiću! Šta ćemo sada da radimo?
Osjetivši u glasu neznanca toplotu i saosjećanje, Kaštanka mu je liznula ruku i zacviljela još ružnije.
- Kako si draga, smiješna! - rekao je neznanac. - Kao prava lisica! Ali šta, nema druge, hajde sa mnom! Možda ćeš i ti za nešto valjati... No, fjut! - On cmoknu usnama i rukom joj dade znak koji je mogao značiti samo jedno: "Hajdemo!"
I Kaštanka je pošla.
Nije prošlo ni pola sata, a ona je već sjedila na podu u velikoj svijetloj sobi i, nagnuvši glavu ustranu, umiljato i radoznalo gledala neznanca kako sjedi za stolom i večera. On je jeo i bacao joj komadiće hrane. Prvo joj je dao hljeba i zelenu koricu sira, zatim komadić mesa, pola piroške, kokošijih kosti, a ona je to, onako gladna, sve tako brzo jela da nije stizala ni ukus da osjeti. I što je više jela, sve je gladnija bila.
- E, slabo tebe hrane tvoji domaćini! - govorio je neznanac gledajući s kakvom je pohlepom Kaštanka gutala nesažvakane zalogaje. - I kako si samo mršava! Sama kost i koža...
Kaštanka je pojela mnogo, ali se nije najela, jelo ju je samo ošamutilo. Poslije večere je legla nasred sobe, opružila noge i, osjećajući u čitavom tijelu neku prijatnu malaksalost, počela je da pomahuje repom. I dok je njen novi gospodar, zavaljen u naslonjači, pušio cigaru, ona je mahala repom i rješavala pitanje: gdje je bolje - kod tog neznanca ili kod stolara? Kod neznanca je pokućstvo bijedno i ružno; osim fotelja, otomana, lampe i ćilima, nema ništa više i soba izgleda prazna. Kod stolara je stan pun puncat raznih stvari; on ima sto, strug, čitavu gomilu stru-gotine, strugače, dlijeta, testere, kafez sa štiglicom, korito... Kod neznanca nema nikakvih mirisa, a kod stolara je uvijek magla i divno mirišu tutkalo, lak i strugotine. Ali neznanac ima jednu značajnu prednost - on daje mnogo da se jede i, treba mu priznati, sve dok je Kaštanka sjedila pored stola i nježno gledala u njega, nijednom je nije udario, nijednom zalupao nogama i nijednom se nije proderao: "Marš napolje, prokletinjo!"
Kada je njen novi gospodar popušio cigaru, izišao je iz sobe i za časak se vratio držeći u rukama mali madrac.
- Hej, ti kuco, dođi ovamo! - rekao je i stavio madrac u ugao pored otomana. - Lezi tu. Spavaj!
Zatim je on ugasio lampu i izišao. Kaštanka se razbaškarila na madracu i sklopila oči. Sa ulice se začuo lavež i ona je htjela da na njega odgovori, ali ju je najednom i sasvim neočekivano obuzela tuga. Sjetila se Luke Aleksandriča, njegovog sina Fećuške i prijatnog mjestašca pod strugom. Sjetila se kako se za dugih zimskih večeri, kad bi stolar strugao ili naglas čitao novine, Fećuška obično s njom igrao... Za zadnje šape ju je izvlačio ispod struga i s njom izvodio takve vragolije da joj se sve pred očima zelenjelo i da su je svi zglobovi boljeli. Primoravao ju je da hoda na zadnjim šapama, pravio od nje zvono, to jest tako je vukao za rep da je ona skičala i lajala, davao joj da šmrče burmut. Naročito joj je bila mučna njegova sljedeća majstorija: on bi na udicu privezao komadić mesa i davao ga Kaštanki, a kada bi ga ona progutala, on ga je uz gromki smijeh izvlačio iz njenog stomaka. I što su uspomene postajale jasnije, Kaštanka je sve ružnije cviljela.
Ali uskoro su umor i toplota nadjačali njenu tugu... Počela je tonuti u san. U njenoj uobrazilji su počeli trčkarati psi; protrčala je i rundava stara pudlica, koju je danas vidjela na ulici, s mrenom na očima i čupercima dlake oko njuške. Fećuška je sa dlijetom u ruci potrčao za pudlicom. Zatim je najednom i sam obrastao u čupavu dlaku, veselo zalajao i našao se pored Kaštanke. Kaštanka i on su se dobrodušno onjušili i potrčali na ulicu...

NOVO I VRLO PRIJATNO POZNANSTVO

Kada se Kaštanka probudila, već je bilo svanulo i spolja se čula buka kakva se samo danju čuje. U sobi nije bilo ni žive duše.
Kaštanka se protegla, zijevnula i, ljuta i mrzovoljna, pro-šetala po sobi. Onjušila je sve uglove i namještaj, zavirila je i u predsoblje i nije našla ništa zanimljivo. Osim vrata koja su vodila u predsoblje, bila su još jedna vrata. Porazmislivši malo, ona je objema šapama zagrebala po njima, otvorila ih i ušla u susjednu sobu. Tu je u krevetu, pokrivena vunenim ćebetom, spavala mušterija u kojoj je ona prepoznala jučerašnjeg neznanca.
- Rrrr... - zarežala je Kaštanka, ali kada se sjetila sinoćnje večere, zamahala je repom i počela da njuši.
Onjušila je odjeću i čizme neznanca i zaključila da mirišu na konja. Iz spavaće sobe vodila su nekud još jedna, također zatvorena, vrata. Kaštanka je zagrebala i po tim vratima, uprla u njih grudima, otvorila ih i odmah osjetila čudan i vrlo sumnjiv miris.
Predosjećajući neprijatan susret, režeći i zirkajući oko sebe, Kaštanka je ušla u malu sobu sa prljavim tapetama i od straha ustuknula.
Ugledala je nešto neočekivano i strašno. Sagnuvši do zemlje šiju i glavu, raširenih krila i šišteći, pravo na nju se ustremio sivi gusak.
Malo dalje od njega na malom madracu je ležao bijeli mačak. Ugledavši Kaštanku, on je skočio, u luk izvio leđa, izdigao rep,nakostriješio se pa i on zašištao. Kaštanka se ozbiljno uplašila, ali kako nije htjela da pokaže svoj strah, gromko je zalajala i jurnula na mačka... Mačak je još više izvio leđa, zašištao i šapom udario Kaštanku po glavi. Kaštanka je odskočila, sjela na sve četiri šape i, primičući mačku njušku, zalajala gromko i prodorno. U to vrijeme gusak joj je prišao s leđa i uštinuo je tako da je Kaštanka od bola skočila i bacila se na guska.
- Šta je to? - začuo se buran i ljutit glas, i u sobu je ušao neznanac u kućnom kaputu i sa cigarom u zubima. - Šta to znači? Na mjesto!
Prišao je mačku, kvrcnuo ga po izvijenim leđima i rekao:
- Fjodore Timofejiču, Šta to znači? Počeli ste da se tučete? Eh, ti, stari mangupe! Lezi!
Obrativši se gusku, viknuo je:
- Ivane Ivaniču, na mjesto!
Mačak je pokorno legao na svoj madrac i zatvorio oči. Sudeći po izrazu njegove njuške i brkova, i sam je bio nezadovoljan što je planuo i upustio se u tuču. Kaštanka je počela da uvrijeđeno pišti, a gusak je istegao šiju i zakantao o nečem brzo, vatreno i kreštavo, ali sasvim nerazumljivo.
- Dobro, dobro! - rekao je gospodar i zijevnuo. - Treba živjeti mirno i složno. - On je pogladio Kaštanku i nastavio: - A ti, riđušo, ne boj se... To je dobro društvo, neće ti ništa krivo učiniti. Pričekaj, a kako ćemo te zvati? Ne može se bez imena, brale.
Neznanac se malo zamislio i rekao:
- Evo kako... ti ćeš biti - Tetka... Razumiješ? Tetka!
I ponovivši nekoliko puta riječ "Tetka", on je izišao. Kaštanka je sjela i stala da posmatra. Mačak je nepomično sjedio na svom madracu i pravio se da spava. Gusak je, istežući šiju i tapkajući na mjesta, nastavljao da o nečemu govori brzo i vatreno. Po svoj prilici, to je bio veoma pametan gusak; poslije svake dugačke tirade on je svaki put zadivljeno uzmicao i činilo se da se oduševljavao vlastitim govorom... Poslušavši ga malo i odgovorivši mu: "Rrrr...", Kaštanka je počela da njuši ćoškove. U jednom uglu stajalo je malo korito u kome je ugledala namočen grašak i raskvašene korice ražanog hljeba. Probala je grašak - bio je neukusan, probala je kore - i počela da jede. Gusak se nije nimalo uvrijedio što nepoznat pas jede njegovu hranu. Naprotiv, počeo je da govori još vatrenije i, da bi izrazio svoje povjerenje, i sam je prišao koritašcu i pojeo nekoliko zrna graška.

ČUDO GOLEMO

Samo malo kasnije neznanac je ponovo ušao i donio nekakvu čudnu stvar sličnu kapiji i slovu H. Na poprečnoj gredici toga drvenog grubo skovanog H visilo je zvono i bio privezan pištolj; sa klatna u zvonu i okidača pištolja visile su uzice. Neznanac je to H stavio nasred sobe, dugo je nešto razvezivao i zavezivao, zatim je pogledao u guska i rekao:
- Ivane Ivaniču, izvolite!
Gusak mu je prišao i zaustavio se u stavu očekivanja.
- No - rekao mu je neznanac - počnimo od početka. Prije svega, pokloni se i napravi reverans! Brzo!
Ivan Ivanič je istegao šiju, zaklimao glavom na sve strane i povukao nogom po podu.
- Tako, lafčina si... Sada umri!
Gusak je legao na leđa i ispružio noge. Obavivši još nekoliko sličnih lakših majstorija, neznanac se najednom uhvatio za glavu, napravio užasnuto lice i povikao:
- Upomoć! Požar! Gorimo!
Ivan Ivanič je dotrčao do slova H, kljunom zgrabio uzicu i zazvonio u zvono. Neznanac je bio veoma zadovoljan. Pogladio je guska po vratu i rekao:
- Sila si, Ivane Ivaniču! A sada pokaži da si zlatar i da trguješ zlatom i briljantima. Zamisli sada da dolaziš u svoju radnju i zatičeš u njoj lopove. Kako bi ti postupio u tom slučaju?
Gusak je kljunom uhvatio drugu uzicu, povukao je i odmah je odjeknuo zaglušni pucanj. Kaštanki se jako dopala zvonjava, a pucnjem se toliko oduševila da je zalajala i počela da trči oko slova H.
- Tetka, na mjesto! - Viknuo je neznanac. - Tišina. Posao Ivana Ivaniča nije bio završen tim pucnjem. Čitav sat poslije toga neznanac ga je vezanog uzetom gonio oko sebe i pucao bičem, a gusak je morao da skače preko prepona i kroz obruč, da se propinje, to jest da sjedne na rep i maše nogama. Kaštanka očiju nije skidala sa Ivana Ivaniča, pištala je od oduševljenja i nekoliko puta je glasno lajući potrčala za njim. Zamorivši i guska i sebe, neznanac je obrisao znoj sa čela i doviknuo:
- Marija, pozovider ovamo Havronju Ivanovnu!
Samo trenutak kasnije začulo se groktanje... Kaštanka je zarežala, pravila se kuražnom, ali za svaki slučaj je prišla bliže novom gospodaru. Otvorila su se vrata, i u sobu je zavirila neka starica i rekavši nešto, pustila je unutra crnu i veoma ružnu svinju. Ne obraćajući uopće pažnju na Kaštankino režanje, svinja je podigla svoje rilo i veselo zagroktala. Činilo se da joj je bilo veoma prijatno što vidi svoga gospodara, mačka i Ivana Ivaniča. A kada je prišla mačku i lahko ga gurnula njuškom u trbuh, a zatim počela da nešto govori sa guskom, u njenim pokretima, u glasu i u podrhtavanju repića osjećalo se mnogo dobrodušnosti. Kaštanka je odmah shvatila da je uzaludno režati i lajati na takve tipove.
Neznanac je sklonio slovo H i viknuo:
- Fjodore Timofejiču, izvolite!
Mačak se podigao, lijeno se protegao i nerado, kao da čini neku uslugu, prišao svinji.
- Hajde, počnimo od egipatske piramide - počeo je gospo-dar.
On im je nešto dugo objašnjavao, a onda je komandovao: "Jedan... dva... tri!" Kod riječi "tri" Ivan Ivanič je uzmahnuo krilima i skočio svinji na leđa... A kada se on, balansirajući krilima i vratom, ustalio na čekinjastim leđima, i Fjodor Timofejič se, mlitavo i lijeno, i kao da prezire i otvoreno nipodaštava svoju vještinu, popeo svinji na leđa, a zatim se nerado uspentrao na guska i stao na zadnje šape.
Sada je bilo stvoreno to što je neznanac nazivao "egipatska piramida". Kaštanka je zapištala od divljenja, ali je u tom trenutku stari mačak zijevnuo, izgubio ravnotežu i pao sa guska. Ivan Ivanič se zaklatio i isto tako pao. Neznanac je vikao, mahao rukama, a onda je opet nešto objašnjavao. Pošto se još čitav sat baktao sa piramidom, neumorni gospodar je počeo učiti Ivana Ivaniča da jaše na mačku, zatim je mačka učio da puši itd.
Obuka se završila time što je neznanac obrisao znoj sa čela i izišao, Fjodor Timofejič gadljivo frknuo, legao na madrac i sklopio oči, Ivan Ivanič se uputio prema koritu, a svinju je starica odvela. Zahvaljujući mnoštvu novih utisaka, Kaštanki je dan prošao gotovo neprimijetno, a uveče se zajedno sa svojim dušečićem našla u sobičku sa prljavim tapetama i tamo prenoćila zajedno sa Fjodorom Timofejičem i guskom.

TALENAT! TALENAT!

Prošao je mjesec dana. Kaštanka se već navikla na to da je svako veče hrane ukusnom hranom i da je zovu Tetka. Navikla se i na neznanca i svoje nove sustanare. Život je tekao kao po loju. Svi su dani počinjali jednako. Obično se prvi budio Ivan Ivanič i odmah prilazio Tetki ili mačku, izvijao šiju i počinjao da govori nešto vatreno i ubjedljivo, ali, kao i ranije, sasvim nerazumljivo. Ponekad bi zadigao glavu i deklamovao dugačke monologe. Prvih dana poznanstva Kaštanka je mislila da on mno-go govori zato što je pametan, ali nije prošlo dugo i ona je prema njemu izgubila svako poštovanje. Kada joj je prilazio sa svojim dugačkim govorima, ona više nije mahala repom i odnosila se prema njemu kao
dosadnom brbljivcu koji nikome ne da mira i bez svakog ustezanja mu je odgovarala: "Rrrr"...
Međutim, Fjodor Timofejič je bio gospodin druge vrste. Kad bi se probudio, on nije puštao ni glasa, nije se micao i čak ni oči nije otvarao. On bi najradije da se i ne budi, jer, kako je izgledalo, nije on osobito volio život. Njega ništa nije interesovalo, prema svemu se odnosio ravnodušno i nemarno, sve je prezirao, pa čak je i svoju ukusnu hranu jeo sa gadljivim frkanjem.
Čim bi se probudila, Kaštanka bi počinjala da hoda po sobama i da njuši uglove. Samo njoj i mačku je bilo dozvoljeno da hodaju po čitavom stanu: gusak nije imao prava ni prag da prekorači iz sobice sa prljavim tapetama, a Havronja Ivanovna je živjela negdje u dvorištu u nekoj šupici i pojavljivala se samo za vrijeme obuke. Gospodar se budio kasno i, pošto bi popio čaj, odmah bi počeo sa svojim majstorijama. Svakog dana je u sobu unosio slovo H, bič, obruče i svakog dana se vježbalo gotovo jedno te isto. Obuka je trajala tri-četiri sata, tako da je Fjodor Timofejič ponekad kao pijan teturao od umora, Ivan Iva-nič je otvarao kljun i teško disao, a gospodar bi sav pocrvenio i nikako nije mogao da obriše znoj sa čela.
Obuka i jelo činili su dane veoma zanimljivim, a večeri su dosadno prolazile. Uveče je gospodin obično nekud odlazio i sa sobom vodio guska i mačka. Kada bi tako ostala sama, Tetka bi legla na svoj madrac i počinjala da tuži... Tuga joj se prikradala nekako neprimijetno i obuzimala je postepeno kao pomrčina sobu. Počinjalo je time što je Kaštanka gubila svaku volju da laje, jede, trči po sobama i čak da gleda, zatim su se u njenoj uobrazilji pojavljivale nekakve dvije nejasne prilike, ni psi, ni ljudi, prilike simpatične i mile, ali neshvatljive. Kad bi se te prilike pojavile, Tetka bi mahala repom, jer joj se činilo da ih je negdje nekad vidjela i voljela... A kad bi već tonula u san, ona je osjećala da te prilike mirišu na tutkalo, strugotinu i lak. Kada se Kaštanka već sasvim navikla na novi život i kada se od mršavog i koščatog psa pretvorila u sitog i odnjegovanog psa, jednog dana pred početak obuke gospodar ju je pogladio i rekao:
- Tetka, vrijeme je da se posla prihvatimo. Dosta je bilo besposličarenja. Ja hoću da od tebe artistkinju napravim... Hoćeš li da budeš artistkinja?
I on je počeo da je uči raznim vještinama. Prvog dana je učila da hoda i da stoji na zadnjim šapama, što joj se neobično dopadalo.
Drugog dana je trebala da skače na zadnjim šapama i da hvata šećer koji je učitelj držao visoko nad njenom glavom. Sljedećih dana ona je igrala, trčala u krugu, skičala uz muziku, zvonila i pucala, a za mjesec dana ona je već mogla sa uspjehom da zamjenjuje Fjodora Timofejiča u "egipatskoj piramidi". Ona je vrlo rado učila i bila je zadovoljna svojim uspjesima; trčanje u krugu sa isplaženim jezikom, skakanje kroz obruč i jahanje na starom Fjodoru Timofejiču za nju su predstavljali najveće uživanje. Svaku uspjelu majstoriju ona bi propratila zvonkim i oduševljenim lajanjem, a učitelj joj se divio i oduševljeno trljao ruke.
- Talenat! Talenat! - govorio je on. - Nesumnjiv talenat! Ti ćeš sigurno imati uspjeha!
I Tetka se tako navikla na riječ "talenat" da bi svaki put, kad bi njen gospodar izgovorio tu riječ, skočila i pogledala kao da je to bilo njeno ime.

NEMIRNA NOĆ

Tetka je sanjala pseći san, kao da za njom juri pazikuća sa metlom u ruci, i probudila se od straha.
U sobici je bilo tiho, mračno i veoma zagušljivo. Ujedale su je buhe. Tetka se nikad ranije nije bojala mraka, a sada ju je obuzimala neka jeza i htjela je da laje. U susjednoj sobi gospodar je glasno uzdahnuo, a samo malo kasnije u svojoj šupici je zagroktala svinja, I opet se sve utišalo. Kad misliš na jelo, na duši je nekako lakše, i Tetka je počela da misli na to kako je danas Fjodoru Timofejiču ukrala kokošiju nogu i sakrila je u gostinskoj sobi između ormara i zida, gdje ima vrlo mnogo paučine i pra-šine. Ne bi bilo loše otići sada i pogledati je li ta noga tamo. Lahko je moguće da ju je gospodar našao i pojeo. Ali prije zore ne smije se izlaziti iz sobe – takav je propis. Tetka je sklopila oči da što prije zaspi pošto je iz iskustva znala - što prije zaspiš, prije će svanuti. Ali najednom je sasvim nedaleko od nje odjeknuo strašan krik od koga se ona stresla i skočila na sve četiri noge. To je kriknuo Ivan Ivanič, ali njegov krik nije bio brbljiv i nametljiv kao obično, nego nekako divlji, prodoran i neprirodan, sličan škripanju kapije kad se otvara. Ništa ne razabirući u mraku i ništa ne shvatajući, Tetku je obuzeo još veći strah i ona je zarežala:
- Rrrr...
Prošlo je već vremena koliko je potrebno da se oglođe dobra kost, a krik se nije ponavljao. Tetka se postepeno smirila i zadrijemala. Sanjala je dva velika crna psa sa pramenjem prošlo-godišnje dlake na bedrima i slabinama; oni su iz velikog vedra halapljivo jeli pomije, od kojih se dizala bijela para i do nje dopirao veoma ukusan miris; s vremena na vrijeme oni su pogledali u Tetku, kezili zube i režali: "A tebi ne damo!" Ali iz kuće je istrčao seljak u bundi i potjerao ih bičem; tada je Tetka prišla vedru i počela da jede, ali čim je seljak zamakao za kapiju, oba crna psa su se s urlikom bacila na nju i odjednom je opet odjeknuo prodorni krik.
- K-he! K-he-he! - urlao je Ivan Ivanič.
Tetka se probudila, skočila i, ne silazeći sa madraca, počela da zavija. Njoj se već činilo da to ne kriješti Ivan Ivanič nego neki tuđinac. I opet je nešto u šupici zagroktala svinja. Najzad se začulo struganje papuča po podu i u sobici je ušao gospodar u kućnom kaputu i sa svijećom u ruci. Treperava svjetlost je zaigrala po prljavim tapetama i raspršila mrak. Sada je Tetka vidjela da u sobici nema nikog stranog. Ivan Ivanič je sjedio na podu I nije spavao. Krila su mu bila raširena i kljun otvoren, izgledao je kao da se veoma umorio i ožednio. Ni stari Fjodor Timofejič nije spavao. Sigurno je i njega probudio onaj krik.
- Ivane Ivaniču, šta je to stobom? - pitao je gospodar guska. - Zašto kriještiš? Jesi li bolestan?
Gusak je šutio. Gospodar ga je pogladio po vratu, pomilovao po leđima i rekao:
- Čudak si ti! Sam ne spavaš i drugima ne daš da spavaju. Kada je gospodar izišao i odnio sa sobom svijeću, opet je nastao mrak. Tetki je bilo strašno. Gusak sad nije kriještao, ali njoj se opet činilo da u mraku stoji neko tuđ. Ali najstrašnije je bilo to što toga tuđinca nije mogla ujesti pošto je bio nevidljiv i bezobličan. Zbog nečega je mislila da se te noći bezuslovno mora dogoditi neko zlo. I Fjodor Timofejič je bio uznemiren. Tetka je čula kako se vrti na svom madracu, zijeva i trese glavom. Negdje napolju je neko lupao u kapiju, i u šupici je zagroktala svinja. Tetka je zapištala, ispružila prednje šape i na njih položila glavu. Njoj se činilo da u lupanju na kapiji,u graktanju svinje, koja nije spavala, u mraku i u tišini ima nečeg isto tako tužnog i strašnog kao i u kreštanju Ivana Ivaniča. Svi su bili uzbuđeni i uznemireni. Ali zašto? Ko je bio taj nevidljivi tuđinac? Tada su pored Tetke bljesnule dvije tamne zelene iskre. To joj je za čitavo vrijeme poznanstva prvi put prišao Fjodor Timofejič. Šta mu je trebalo? Tetka mu je liznula šapu i, ne pitajući ga zašto je došao, počela je da zavija tiho i različitim glasovima.
- K-he! - zakreštao je Ivan Ivanič. - K-he-he!
Opet su se otvorila vrata i ušao je gospodar sa svijećom. Gusak je sjedio u pređašnjem položaju, sa otvorenim kljunom i raširenih krila. Oči su mu bile zatvorene.
- Ivane Ivaniču! - zovnuo ga je gospodar.
Gusak se nije ni pomakao. Gospodar je sjeo na pod pored njega, trenutak ga je šutke posmatrao a onda je rekao:
- Ivane Ivaniču! Šta je to? Umireš, šta li? Ah, sad sam se sjetio, sad sam se sjetio! - uzviknuo je i uhvatio se za glavu. - Znam od čega je to! To je od toga što je danas na tebe nagazio konj! Bože moj, Bože moj!
Tetka nije razumjela o čemu govori njihov gospodar, ali je po njegovom licu vidjela da i on očekuje nešto užasno. Ispružila je njušku prema tamnom prozoru kroz koji je, kako joj se činilo, gledao neki tuđinac i počela da zavija.
- On umire, Tetka! - rekao je gospodar i pljesnuo rukama. - Da, da, umire! U sobu vam je došla smrt. Šta da radimo?
Blijed, uzbuđen, uzdišući i vrteći glavom, gospodar se vratio u svoju spavaću sobu. Tetka se užasno osjećala u mraku, i pošla je za njim. On je sjeo na krevet i nekoliko puta ponovio:
- Bože moj, šta da se radi?
Tetka je hodala pored njegovih nogu i, ne shvatajući zašto je tako tužna i zašto su svi tako uznemireni, nastojala je da to shvati i pratila je svaki njegov pokret. Fjodor Timofejič, koji je rijetko napuštao svoj madrac, također je ušao u gospodarevu spavaću sobu i počeo da se vrzma oko njegovih nogu. Tresao je glavom kao da je htio da istrese iz nje teške misli i podozrivo je zagledao pod krevet.
Gospodar je uzeo zdjelicu, nalio u nju vode iz umivaonika i opet pošao gusku.
- Pij, Ivane Ivaniču! - rekao je nježno i stavio pred njega zdjelicu sa vodom. - Pij, druškane!
Ali Ivan Ivanič niti se micao niti je oči otvarao. Gospodar mu je nagnuo glavu prema zdjelici i zagnjurio mu kljun u vodu, ali gusak nije pio, samo je još više raširio krila i glava mu je tako i ostala u zdjelici.
- Ne, ništa se tu više ne može učiniti! - uzdahnuo je gospo-dar. - Sve je gotovo. Izgubljen je Ivan Ivanič!
Niz njegove obraze potekle su blistave kapljice kakve se vide na prozorima za vrijeme kiše. Ne shvatajući o čemu se radi, Tetka I Fjodor Timofejič su se pripili uz njega i sa užasom gladali svog guska.
- Jadni Ivane Ivaniču! - govorio je gospodar i tužno uzdi-sao. - A ja sam maštao da te na proljeće povedem u ljetnikovac i da sa tobom šetam po zelenoj travici. Mila životinjo, dragi moj druže, tebe više nema! Kako ću sad ja bez tebe?
Tetki se činilo da će se i s njom dogoditi to isto, to jest da će, eto tako, ko zna zašto, zatvoriti oči, otegnuti šape i iskeziti zube. I svi će je sa užasom gledati. Očigledno, iste su se misli plele i u glavi Fjodora Timofejiča. Nikada još stari mačak nije bio tako natmuren i mračan kao sada.
Počelo je da sviće i u sobi više nije bilo onog nevidljivog tuđinca koga se Tetka toliko bojala. A kada je već sasvim svanulo, došao je pazikuća, uzeo guska za noge i odnio nekuda, a samo malo kasnije pojavila se starica i odnijela koritance. Tetka je pošla u gostinsku sobu i pogledala iza ormara: gospodar nije pojeo kokošiju nogu, ona je bila na svome mjestu, u prašini i paučini. Ali Tetki je bilo dosadno i sve joj dolazilo da plače. Ona tu nožicu nije čak ni onjušila, već se popela na divan, sjela i tihim, tankim glasom počela da cvili:
- Ski-ski-ski...

NEUSPJELO ISTUPANJE

Jedne divne večeri gospodar je ušao u sobicu sa prljavim tapetama i, trljajući ruke, rekao:
- E-e...
Još nešto je htio da kaže, ali nije rekao i izišao je. Tetka, koja je za vrijeme obuke izučila njegovo lice i intonaciju, dosjetila se da je uzbuđen, zabrinut i, izgleda, ljut. Malo kasnije se vratio i rekao:
- Danas ću povesti Tetku i Fjodora Timofejiča. Ti ćeš, Tetka, u "egipatskoj piramidi" zamijeniti pokojnog Ivana Ivaniča. Vrag bi ga znao! Ništa nije gotovo, naučeno, proba je malo bilo! Osramotićemo se, doživjećemo neuspjeh!
Zatim je ponovo izišao i uskoro se vratio u bundi i cilindru. Prišao je mačku, uzeo ga za prednje šape, podigao ga i stavio na grudi pod bundu, a Fjodor Timofejič je bio tako ravnodušan da se nije potrudio ni oči da otvori. Očevidno, njemu je bilo sasvim svejedno - da li leži ili ga dižu na noge, da li leži na svom madracu ili se nalazi pod bundom na gospodarevim gru-dima...
- Tetka, hajdemo! - rekao je gospodar.
Ne shvatajući ništa i mašući repom, Tetka je pošla za njim. Nekoliko minuta kasnije Tetka je već sjedila u saonicama pored gospodarevih nogu i slušala kako on, skupljajući se od hladnoće, gunđa:
- Osramotićemo se! Doživjećemo neuspjeh!
Saonice su se zaustavile pred nekom velikom i čudnom kućom sličnoj prevrnutoj zdjeli za supu. Dugački prilaz toj kući sa troja staklena vrata osvjetljavalo je čitavo tuce jarkih fenjera. Vrata su se sa zvonjavom otvarala i kao usta gutala ljude koji su se vrzmali ispred tog prilaza. Bilo je mnogo ljudi, često su ulazu prilazili i konji, ali psi se nisu vidjeli.
Gospodar je uzeo Tetku za ruke i gurnuo je pod bundu, sebi na grudi, gdje se nalazio i Fjodor Timofejič. Tamo je bilo tamno I zagušljivo, ali je bilo toplo. Na trenutak su bljesnule dvije mutne zelene iskre - to je mačak, uznemiren hladnim i grubim šapama susjetke, otvorio oči. Tetka je liznula njegovo uho i, želeći da se smjesti što bolje, nemirno se pokretala, zgnječila ga pod sobom hladnim šapama i slučajno izvirila iz bunde. Međutim, odmah je srdito zarežala i uvukla se pod bundu. Učinilo joj se da je vidjela ogromnu, slabo osvijetljenu sobu, punu raznih nemani; iza pregrada i rešetaka, koje su se protezale duž obje strane te ogromne sobe, izvirivale su strašne glave: konjske, rogate, dugouhe i nekakva ogromna glavurda sa repom umjesto nosa i dvije oglodane kosti koje su joj štrčale iz usta.
Mačak je pištavo zamaukao pod Tetkinim šapama, ali se u tom trenutku otvorila bunda, gospodar je rekao "hop!" i Fjodor Timofejič je zajedno sa Tetkom skočio na pod. Bili su već u maloj sobi sa sivim zidovima od dasaka. Tu, osim stočića sa ogledalom, šamlice i krpa koje su visile po uglovima, nije bilo nikakvog drugog namještaja, a umjesto lampe ili svijeće gorjela je jarka lepezasta vatrica, pričvršćena za cjevčicu zabijenu u zid. Fjodor Timofejič je olizao svoje krzno koje mu je Tetka izgužvala, zavukao se pod šamlicu I legao. Gospodar je, još uvijek uzbuđen i trljajući ruke, počeo da se skida... Svukao se kao što se obično svlačio kod kuće kad se spremao da legne pod vuneno ćebe, to jest svukao je sve osim rublja, zatim je sjeo na šamlicu i, gledajući u ogledalo, počeo na sebi praviti neobične stvari. Prvo je stavio na glavu periku sa dva čuperka koji su ličili na rogove, zatim je gusto namazao lice nečim bijelim, a preko te bijele boje je nacrtao obrve, brkove, usne i narumenio se. Time se to nije završilo. Išaravši lice i vrat, počeo je da oblači nekakvo čudno, ničemu slično, odijelo, kakvo Tetka nikada nije vidjela ni u kućama ni na ulici. Obukao je nevjerovatno široke pantalone, sašivene od cica sa krupnim cvjetovima, kakav se upotrebljava u palanačkim kućama za zavjese i tapeciranje namještaja, a koje se zakopčavaju pod samim pazuhom, jedna nogavica je bila od mrkog cica a druga od svjetložutog. Utonuvši u te pantalone,
gospodar je obukao još cicanu, do brade zakopčanu bluzu sa velikim zupčastim okovratnikom i sa zlatnom zvijezdom na leđima, raznobojne čarape i zelene cipele...
Tetki se zašarenjelo i u očima i u duši. Bjelolika, vrećasta prilika mirisala je na gospodara, i glas joj je bio poznat, gospodarev, ali je bilo trenutaka kada su Tetku mučile sumnje i tada je ona bila spremna da bježi od te šarene prilike i da laje. Novo mjesto, lepezasto svjetlo, miris, gospodareva metamorfoza - sve je to kod nje izazivalo neodređeni strah i predosjećanje da će se neminovno sresti s nekim strašilom kao što je ona ogromna glavurda sa repom umjesto nosa. A tu još negdje daleko iza zida svirala je odvratna muzika i povremeno se čula nerazumljiva rika. Samo jedno je na nju djelovalo umirujuće, a to je bilo spokojstvo Fjodora Timofejiča. On je sasvim mirno drijemao pod šamlicom i nije otvarao oči čak ni onda kada se šamlica pokretala.
Nekakav čovjek u fraku i bijelom prsluku zavirio je u sobicu i rekao:
- Sada nastupa mis Arabela. Poslije nje - vi.
Gospodar nije ništa odgovorio, samo je ispod stola izvukao mali kofer i sjeo da čeka. Po njegovim usnama i rukama vidjelo se da je bio uzbuđen i Tetka je čula kako drhtavo diše.
- Mister Žorž, izvolite! - viknuo je neko iza vrata.
Gospodar je ustao, tri puta se prekrstio, a onda je ispod šamlice uzeo mačka i stavio ga u kofer.
- Hajde, Tetka! - rekao je tiho.
Ništa ne shvatajući, Tetka je prišla njegovim rukama; on ju je poljubio u glavu i položio pored Fjodora Timofejiča. Zatim je zavladao mrak... Tetka je tupkala po mačku, grebla zidove kofera, od užasa nije mogla ni glasa da pusti, a kofer se kao na talasima ljuljao i podrhtavao...
- Evo i mene! - gromko je uzviknuo gospodar. - Evo i mene!
Tetka je osjetila da je poslije toga uzvika kofer udario o nešto tvrdo i da je prestao da se ljulja. Najednom se začula gromoglasna rika: po nekome su udarali i taj neko, najvjerovatnije ona glavurda sa repom umjesto nosa, rikao je i smijao se tako gromko da su se tresle bravice na koferu. Kao odgovor na tu riku začuo se gospodarev prodoran i piskav smijeh, kakvim se on nikada kod kuće nije smijao.
- Ha! - kriknuo je nastojeći da nadglasa riku. - Poštovana publiko! Evo me upravo sa stanice! Crkla mi je baka i ostavila mi
nasljedstvo! U koferu je nešto jako teško - po svoj prilici: zlato... Ha-a! I najednom - milion! Odmah ćemo da otvorimo i da vidimo...
Na koferu je škljocnula brava. Jarka svjetlost je udarila Tetki u oči; ona je iskočila iz kofera i, zaglušena rikom, brzo, u galopu je počela da trči oko svoga gospodara i da la je zvonko i otegnuto.
- Ha! - povikao je gospodar. - Čika Fjodor Timofejič! Draga Tetkica! Mili moji rođaci, đavo da vas nosi!
On se potrbuške ispružio po pijesku, uhvatio mačka i Tetku i počeo da ih grli. A tetka je, dok ju je on grlio, letimice osmotrila taj novi svijet u koji ju je sudbina bacila i bila je zapanjena njegovom veličanstvenošću. Na trenutak ona se ukočila od iznenađenja i divljenja, a onda se oslobodila iz gospodarevog zagrljaja i, od ošamućujućeg utiska, kao čigra je počela da se vrti u mjestu. Novi svijet je bio velik i pun jarke svjetlosti; ma kuda da pogledaš, svuda, od poda to tavanice, vidjela su se samo lica, lica, lica i ništa više.
- Tetkice, molim vas, sjedite! - viknuo je gospodar. Sjećajući se šta to znači, Tetka je skočila na stolicu i sjela.
Pogledala je gospodara. Njegove oči, kao i uvijek, bile su ozbilj-ne i nježne, ali njegovo lice, a osobito usta i zube, unakazio je široki I ukočeni osmijeh. On se kikotao, skakao, trzao ramenima i pravio se da je vrlo veseo u prisustvu tih hiljada ljudi. Tetka je povjerovala u njegovu veselost i, najednom, osjetivši cijelim svojim tijelom da na nju gledaju te hiljade lica, ona je podigla svoju lisičju njušku i radosno zacičala.
- Vi, Tetkice, sjedite malo - rekao je gospodar - a ja i striko ćemo otplesati kamarinsku.
U očekivanju kada će mu biti narađeno da izvodi gluposti, Fjodor Timofejič je stao i ravnodušno bacao poglede oko sebe. Plesao je mlitavo, nemarno i mrzovoljno, i vidjelo se po njegovim pokretima, po repu i brkovima da duboko prezire i tu gomilu, i jarku svjetlost, i gospodara i sebe... Čim je otplesao svoju porciju, zijevnuo je i sjeo.
- E, Tetkice - rekao je gospodar - prvo ćemo da popjevamo, a onda ćemo da poplešemo. Važi?
Izvukao je iz džepa frulu i počeo da svira. Tetka, koja nije podnosila muziku, nemirno se uzvrtjela na stolici i počela da zavija. Sa svih strana su odjeknuli graja i pljesak. Gospodar se poklonio i, kad se opet sve umirilo, nastavio je da svira... Za vrijeme izvođenja jedne vrlo visoke note, negdje pri vrhu, neko u publici je glasno uzviknuo:
- Tata! - odjeknuo je dječji glas. - Pa, to je Kaštanka!
- I jest Kaštanka! - potvrdio je pripit i kreštav tanki glas.
- Kaštanka! Fećuška, bog me ubio ako nije. Kaštanka! Fjui!
Neko je sa galerije zviznuo, i dva glasa - jedan dječji, drugi - muškarački, glasno pozvaše:
- Kaštanka! Kaštanka!
Tetka se trgla i pogledala u pravcu odakle su je zvali. Dva lica: jedno dlakavo, pijano i nasmiješeno, drugo - bucmasto, rumeno i uplašeno, bljesnula su pred njenim očima kao što je maločas bljesnula jarka svjetlost... Sjetila se, pala je sa stolice, stresla se na pijesku, a onda je skočila i s radosnim cikom pojurila prema tim licima. Odjeknula je zaglušna graja pomiješana sa zvižducima i prodornim dječjim krikom:
- Kaštanka! Kaštanka!
Tetka je skočila preko ograde, a onda preko nečijeg ramena i našla se u loži; da bi dospjela na sljedeći red loža, trebalo je da preskoči visoki zid. Tetka je skočila, ali nije doskočila i skliznula je niza zid. Onda je prelazila s ruke na ruku, lizala je neke ruke i lica i penjala se sve više dok najzad nije stigla na galeriju...
Pola sata kasnije Kaštanka je već išla ulicom za ljudima koji su mirisali na tutkalo i lak. Luka Aleksandrič se klatio i, poučen iskustvom, nastojao je da se drži podalje od jarka.
- U bezdanu grešnom leže u utrobi mojoj... - gunđao je. - A ti, Kaštanka, ti si čudnovata. Ti si spram čovjeka isto što je tesar spram stolara.
Pored njega je koračao Feđuška s očevim kačketom na glavi. Kaštanka im je gledala u leđa i činilo joj se da već odavno ide za njima i raduje se što se njen život ni na trenutak nije prekidao.
Sjećala se sobice sa prljavim tapetama, guska, Fjodora Timofejiča, ukusnog jela, obuke, cirkusa, ali sve joj je to sada izgledalo kao neki dugotrajan, zapleten i težak san...